Adresa nestanka

Zrakom je vonjala paljevina, a u svakom atomu njenog bića rastao je neki osjećaj zgusnutih, atmosferskih ličinki koje toksičnom snagom grizu uspomene. Jezik joj se zalijepio za nepce i nije bila u stanju jasno očitovati zamisao koja je baš kao ranjena zvijer obilazila oko njenog uma, ljutito mašući repom i gazeći dobrotu bez imalo milosti.

Napad je bivao sve glasniji, a provalnik srca nije uzmicao pred kršenjem razumskih zakona sve dok ju nije oborio na tlo. Likovao je neprijatelj nad tom srušenom, čeličnom skulpturom produbljenih perceptivnih ilustracija, nad slabošću emancipirane spisateljice koja ne vidi jasno, iako joj se oči blistaju lucidnom svjetlošću. Kako omogućiti buđenje usred zapaljenih temelja kad je vatra zauzela prostor uplašenih, srnećih treptaja nedaleko vidikovca smrti? Namjerno postavljen požar žestokih sezanja ka modrini zvjezdanog pojasa, samo još dodatno osiromašuje mogućnost osvještavanja, jedinog pravog putokaza ka Božanstvu.

Nitkov, aludirajući na vezanje čestica neuhvatljivih morbidnosti rastapajućeg neba, ne suspreže ni pred kojim sredstvom obmanjivanja. Ljepotom rubina, ubrizguje kobnu supstancu u krvotok neodlučnosti misaonog procesa. Ako je izlaz u besmrtnosti, zašto toliko čezne za varljivošću sveobuhvatne prolaznosti? Noseći rastrganu mapu povratka, bacala je sumnje nejasnim kretnjama polovičnih zamaha, pritom gubeći pojam o vlastitoj ličnosti među gorostasnosti brdovitih predjela. Refleksija dijelova unutrašnje borbe, doimala se poput odraza u fragmentima razbijenog zrcala – nikad dovoljno potpuno, a ipak suviše mizerno za odustajanje.

Što se uistinu dogodilo u mrklini neprohodnih zavrzlama, podrobnije će opisivati povjesničari kartografskih gubitaka, negdje tamo na adresi nestanka…


AUTORICA: Lorena Kujek

  • Facebook