Akter samoće

Otišla sam! Bez ijedne suze! Čudno za mene, koja sam uvijek na sve gledala sa velikom dozom emotivnosti. Spakovala sam par krpica. Mati je spremila i štošta hrane, stavila je i sok od cvekle. Gledala sam tu staklenku i u isti tren osjetila i gađenje i ljubav i brigu. Šta reći o cvekli? Dobra je za krv! Ipak, spakovala sam i tu staklenku.

Dođeš na biletarnicu, pružiš na dlanu nekih sedam, jedva izdvojenih markica i putuješ. Odlaziš. Kofer su mi strpali u gepek ogromnog, crvenog autobusa. Strpali su i mene s njim! U gepek, naravno! U gepek iz koga ne mogu da izađem. Gepek u kome sam protračila godinu samačkog života. Evo i druga teče, ali je ovaj gepek malo opremljeniji, ima još putnika, srela sam ih usput, na stanicama. Emotivci umiru prvi! Ja sam umrla; prividnom smrću koja se naziva samoća. Samoća me gušila, stopila mi par kilograma, ali mi nije oslabila krv jer sam imala litru dragocjene cvekle.

Znaš, prežive se te noći, ta jutra crnim plaštom prekrivena. Prežive, ali se ne zaborave! To su te noći kad mi se činilo da nema izlaza. Živjela sam u malom podrumu u kome sam jedva poredala par odjevnih i higijenskih predmeta, jednu šerpicu, džezvu, i mali radio. Mali radio je bio prvi poklon samačkog života u Zenici. Dala mi ga nana, donijela na vrata i rekla: “Eto, nek ti bar nešto džamora u ćošku”. Nana kao da je uviđala da mi to treba, inače ću poludjeti uskoro između četiri bijela zida. Poludjela sam! Poludjela i počela uživati u tom podrumskom životu, čiji zidovi više nisu bili bijeli. Obojila sam ih u boje svojih snova, nadanja, čežnji…

Ispočetka mi se gadilo na sve te stvari, smrdile su na vlagu, u njima sam uviđala potrošnost života. Sve je bilo napola mrtvo. Vrata ormara su visila na jednoj baglami, napola živa, poput mene same. I ja sam bila napola obješena. Pola na zemlji, pola u zraku. Nečistom zraku od koga sam prva tri mjeseca konstantno kašljala i trljala obujele oči. Ni ovaj zrak koji udišem nije moj. Ne pripada mojim plućima. Prvih dana sam pokušavala upamtiti put od fakulteta do mog novog doma. Dom! To nije bio dom! Bila je to frižider-prostorija. Prostorija bez bilo kakve topline, prostorija u kojoj nema majčina milovanja, kao znaka utjehe, očeve brige, tu nije bilo ničega.

Bila sam željna svega toga, ali vrijeme je ubilo sve želje u meni. Više nisam željela, voljela, niti iziskivala. Podrum je bio dovoljan da shvatim šta zapravo imam i koga imam, šta želim, a šta trebam, jer želja i potreba su dva suprotna brijega. Naučila sam sve prečice, sve zeničke fore, sva moguća mjesta, i izbrojala korake utabanog puta novog života. Bilo ih je 392 u jednom smjeru, naravno. I sad se sjećam svakog. Ti koraci su mi približili moju novu sredinu, ali su me udaljili od svega što sam do tada voljela. Zavoljela sam te korake što ih sama stvori u nepoznatom, mračnom svijetu. Poslali su me da se vratim! Da se vratim ostvarenog cilja, a ja se evo drugu godinu vraćam praznih zdjela od pojedenih bureka i hrpom novih informacija. Kada izvadim te zdjele i poredam u kuhinjskom stolu osjetim neki jad.

Imam osjećaj da previše zahtijevam. To izgleda kao: “Sve sam potrošila, daj još, malo je koliko god daš.” Jadno je to, zaista. Otac ne radi, mati isto, a ja fakultetlija. Čudna je ta nafaka. Ne znam odakle, ali uvijek se nešto nađe za mene. Mati uvijek strpa u džep, k’o biva da imam za dopune. Otac plati kartu, k’o veli da ne sitnim. Čudno je kako shvatimo šta imamo i koliko smo voljeni tek kada odemo od svega toga. Podrum jeste bio mali i vrata su se jedva zaključavala, ali mi je pomogao da prevaziđem sve strahove. Strah od neuspjeha je prvi prevaziđen. Strah samoće je nestao. Ali, samoća je lijepa. U njoj sam oćutala sve svoje skrivene želje. U njoj sam stvorila odraslu sebe. Silueta odrasle Ja vidi se u ogledalu sadašnjice. Noću bih se mučila mislima, osluškivala bih šuškanja (spolja). Grizla sam usne i čvrsto stiskala jorgan, tiho sam šaputala molitve da zlo ode.

Ojačala sam. Nisam izgubila sebe. Samoća me nije uništila. Ponekad shvatim da sam možda i prerano odrasla. Ponekad se bojim, ali izdržim. Izdržim zbog one tegle krastavaca na stolu, zbog ove marke u džepu, zbog hljeba umotanog toplinom majčine salavete, zbog rajfešlusa na čizmama koji je popravljen, koji je popravio rupe u meni. Izdržim zbog njih. Vratim se, udahnem svoj zrak. Ne bole me pluća, ali mi se u duši nakupilo smoga. Mati me čeka bolesna. Ipak, nekako uspije da mi spremi nešto na kašiku, nešto kuhano da me okrijepi. Zna da mi želudac baš ne podnosi suhu hranu, kojom sam se uglavnom hranila u Zenici. Otac je došao, čekao me na autobuskoj stanici. Ponio je moje prazne kofere.

Bankovna kartica skoro pa prazna, ali ne vele mi ništa na to. Nikada i ne spominju. Pitaju samo kako sam i kako mi je, jesam li našla neku prijateljicu, bojim li se samoće. Kažem ja tako sve pozitivno. Ne bojim se, meni samoća neće ništa. Pitala sam ja nju da li će mi nauditi, kaže da nema više mačeva za mene. Rasjekla me već, i sigurno da neće opet u isto mjesto. Ne bojim se, al’ me pomalo strah. Strah me da nikada neću vratitu toplinu sunca koju sam izgubila spakovavši kofere bez ijedne suze. Ne plačem ja, ali šutim. Isto ti to dođe. Ne govorim da sam ih poželjela, ali eto gledam da ih se od petka do nedjelje nagrlim, naljubim, da im ispričam sve.

Uvijek mi fali vremena. Uvijek sat brže kuca kada sam pored njih. Noć brže prođe u postelji sa mojim medama, koji mirišu na sretno djetinjstvo. Alarm zvoni. Nedjelja je. Voz polazi u četiri popodne, ponovo. Uobičajene nedjeljne navike. Torba se opet sprema. Mrzim nedjelju. Nedjelja mi je zamrznula dušu na -4 C. Nema topline koja će da me zagrije, sve dok ih ponovo ne zagrlim. Duša broji dane, a oči vraćaju unazad odgledani film. Ponovo dolazim na veliku scenu života. Gledam predstavu u kojoj sam jedini akter. Akter samoće. Plačem! Po prvi put, zaista. Fali tu nešto toplo oko srca. U duši sniježi iako je proljeće. Popila sam sve cvekle svijeta, ali nijedna ne miriše kao ona u staklenci od litar. Fali tu nešto toplo oko duše. Fali ta kuća u četiri vode pokrivena. Fali…


AUTORICA: Elvira Jodić

  • Facebook