Carpe Diem

Razbijeni kapci na očima ostarjelih prljavih zgrada, nadvijaju se nada mnom dok uzdignute glave mučno udaram potplatima čizama po staklenom asfaltu. Onaj miris ustajalosti starih skloništa iz djetinjstva uvuče mi se u tad u maleni, mistični, topli prostor između prstiju i džepa na kaputu. Moji trenuci teku kroz te džepove, slijevaju se prema podzemlju, u samo grotlo Kronosovo. Čini mi se kao da bespovratno stupaju prema nekom bezličnom hodniku gdje se odvija drama apsurda svih prethodnih života, svega onoga što usporava ljude i pretvara ih u mrke nadgrobne spomenike.

Sve jači vjetar tjera me da spustim glavu i zavučem se dublje u šal koji mi  prekriva vrat i polovicu lica, čije  voštane crte bljeskaju u noći, poput glatke zmijske kože. Možda mi i korak prigodno proizvodi zvuk zveckanja čegrtuše. Ja sam onaj čovjek koji je pokušao ukrasti Vrijeme s repa onog ustajalog božanstva koje proždire kosti svakog minulog sata i drži dane u lancima pod svojom kandžom.

Pomislih tako jednom, kakav bi osjećaj bio zgrabiti sve ugasle dane? Kakav je uopće dan pod prstima? Sličan svili, kamenu ili možda oštrici noža? Imaju li dani miris i okus, boju? To me nasmijalo jer mi se ponekad činilo da boju svakako imaju. Tako je u mojim mislima ponedjeljak uvijek bio grimizan, utorak bež, srijeda ljubičasta, četvrtak smeđ, petak bijel, subota žuta, a nedjelja zelena. Ponekad ispitujem ljude prilikom prvog susreta kakve im je boje ponedjeljak. Zabavlja me dašak zapanjenosti u njihovim zjenicama i sjenke zbunjenosti koje  im u trenutku obliju obraze. Znat ću sve odgovore  kada uhvatim barem jedan od tih pomahnitalo rasplesanih dana koji i sada huče razbijenim prozorima zgrada kraj kojih se provlačim.

To je zapravo glupost, pomišljam, sve te priče naših predaka o tome kako treba živjeti život punim plućima, nikada ne gubiti vrijeme i iskoristiti svaki dan. Ne postajemo li time robovi Kronosa? Poput crva uplašenih pred njegovom okrutnom rukom, trudimo se uzeti sve što se nađe na putu, svjesni manjka slobode i kontrole nad vlastitim životom. Ja ne želim živjeti svaki dan kao da mi je posljednji. Želim živjeti svaki dan kao da sam besmrtnik. Netko tko posjeduje sve vrijeme u Svemiru, a ne tek nevješto izmoljene kratke trenutke.

Kakva je uopće korist od dana ako se barem neki od njih ne može ležerno ispustiti iz ruku i prodangubiti neopterećen srećom koja nam je možda upravo promakla iza ugla dok smo lijeno sjedili na suncu u dvorištu? Savršenstvo nas i čini toliko nesretnima.

Možda bi bilo preteško za početak ukrasti dan. Da ipak probam s barem jednim satom! Čini se da moram mudro odabrati i ukrasti onaj sat koji nikome neće nedostajati. Letimice pogledavam ljude kraj kojih prolazim. Lica im se doimaju poput zrcalnih opni koje, onako spuštenih pogleda, odražavaju samo prljavštinu koraka i sive bezdane gradske dokolice. Mogu ukrasti sve one sate koji se ionako gube s dolaskom jesenjih tmina ili ljetnih sumraka, kada ljudi pomiču svoje točne spravice za mjerenje Kronosovih otkucaja. Unaprijed ili unatrag. Kakogod, uvijek taj jedan sat nestane.

Kada bi netko uspio doznati kamo odlaze ti sati i sakupiti ih u svoju osobnu kolekciju, mogao bi od njih izraditi dane. Dodatne dane. Dane koji bi mogli poslužiti da u njima nadoknadimo sve ono što smo možda propustili, zaboravili reći ili učiniti, da njima zamijenimo one blijede, zloguke dane koji su nam donijeli prevelike nanose boli. Možda bi tada život bio u potpunosti u našim rukama jer bismo posjedovali te neuhvatljive dane, kratke uzdahe koji sačinjavaju intervale našeg naizgled dugog postojanja, čestice besmrtne prašine iz pustinje beskonačnosti.

Ja sam čovjek koji sakuplja izgubljene sate ne bi li sazdao svoje vlastite dodatne dane. Lovim ih kao papirnate zmajeve ili leptire, a oni izmiču kao smjehovi za kišnih dana, majušni leprikoni koji se vragolasto cerekaju, izbjegavajući vješto naše željne dlanove. Ipak se nadamo da ćemo ih jednom zgrabiti i da ćemo možda, jednog bakarnog praskozorja, moći promatrati svoj vlastiti život kako se topi u ruci poput snijega.

Ana Avramović

Rođena 1983., po obrazovanju kulturolog (s naglaskom na antropologiji), trenutno živi u Rijeci i veliki je ljubitelj mitologije, drevnih jezika i pisama, spekulativne fikcije, putovanja i okultizma.

  • Facebook
%d blogeri kao ovaj: