Čovjek na slici (3)

Dosad smo vas uveli u priču Henryja i Maribel, a sada dolazi zaplet koji niste očekivali… prethodne nastavke pročitajte ovdje pod naslovima Moje ime je Henry i Zrno promjene.


Zvono na vratima se neumoljivo oglašavalo. Ma tko li me, kvragu, treba ovako rano? Vjerujem da sam izgledao podbuhlo i imao podočnjake s ozbirom na  još jednu neprospavanu noć.

“Gospodine Henry, molim pođite sa mnom”. Kazao je visoki gospodin, hladnih i prodornih očiju, ogrnut sivim dugim kaputom.

“Tko ste vi?” upitao sam promuklim, jutarnjim glasom.

“Inspektor Davis. Imam nekoliko pitanja za vas. Molim da dođete sa mnom u postaju”. Uzvratio je, pokušavajući ući u kuću.

“O čemu se ovdje radi? Ta, nije otkucalo ni 7 sati”.

“Prijavljen je nestanak jedne mlade djevojke pod imenom Maribel. Svjedoci tvrde da je zadnji put bila viđena s vama, gospodine Henry. Trebamo uzeti vašu izjavu kako bismo rasvjetlili slučaj”.

S nevjericom sam gledao u inspektora te pogledom tražio svoje cipele. One iste cipele koje sam neku noć ponudio Maribel da ih pokloni svom ocu. Uhvatio sam se za glavu i osjetio neprijatan osjećaj u prsima.

“Što se dogodilo s Maribel? Mojom Maribel. Zar joj nisam dovoljno puta ponudio prijevoz do kuće? Ali… zašto sam ja osumnjičen? Tek je šest mjeseci prošlo otkad smo se upoznali, otkako je ušla u moj život”. Bol u prsima je bila sve jača. “Što mi se događa?”

“Gospodine Henry!” Osjetio sam drmanje. “Gospodine Henry! Jeste li dobro?”

Osjećao sam kako gubim tlo pod nogama. Pokušao sam se uhvatiti za držač kaputa, ali bezuspješno. U trenutku sam se našao na podu, raskrvavljene glave i nemoćan sam ostao ležati. Nisam se ni htio dignuti. Nikada.

* * *

“Gospodine, gdje ste bili jučer?” Upitao me detektiv koji je stajao preko puta mene. Svjetlo koje je dopiralo iz halogene žarulje je bilo izuzetno jako i blještavo. Oko mene su bili okruženi čuvari. Kako li sam samo dospio ovdje?

“Kod kuće”, odgovorio sam gledajući u svoje ruke. “Pripremao sam i pregledavao dokumente koji su mi potrebni za istraživanje novog medicinskog lijeka i kliničkog istraživanja”.

“Kakav je vaš odnos s Maribel?”

“Maribel je moja kućna pomoćnica”. Nisam htio ići previše u detalje. “Radi za mene već šest mjeseci”.

“Imamo dokaze da je bila više od kućne pomoćnice. Možete li mi još jednom odgovoriti na pitanje, ali ovaj put hoću istinu”.

“Ne znam o čemu govorite. Kakve dokaze imate? Došla mi je na kućna vrata tražeći posao, a kako mi je u tom trenutku trebala pomoć, odlučio sam je zaposliti. Istina, malo smo se sprijateljili, ali ne na način na koji vi mislite”.

Pogledao sam slike koje sam dobio i ostao zatečen. Na slikama sam vidio Maribel i muškarca. Sebe!? Ali… to nije moguće. To nisam ja. Što se ovdje događa? Tko je ovaj čovjek na slici? Gdje je Maribel?

“Ne znam što je ovo, ali ovo na slici nisam ja, iako, priznajem da muškarac sa slike sliči na mene”. Pokušao sam se obraniti. “Nikada nisam bio u ovom parku. Gdje je ovo?”

“Prestanite okolišati i recite mi koji se vrag ovdje događa. Fotografiju smo pronašli prilikom pretresa njezine sobe. Očigledno je da  ste bili u vezi, na slici ste vas dvoje dok se ljubite. Mogu li sada dobiti odgovor na pitanje gdje se nalazi Maribel?”

“Maribel…nije…ja…?” U tom trenutku mi se zacrnilo pred očima i izgubio sam svijest.

 

TEKST: TEA RADIĆ

Sljedeće poglavlje: Nuspojava


Za više informacija o projektu i kako možete sudjelovati pogledajte uvod u projekt i prve rečenice.

  • Facebook