Crveno svjetlo

Bio je to samo još jedan običan dan. Posao, ručak, popodnevno izležavanje uz seriju, piće s prijateljem i povratak kući djevojci. Sve je bilo isto kao i uvijek. I kao i uvijek, bezvoljan se vraćao u carstvo međusobne netrpeljivosti. Proživjeli su mnoge uspone i padove tijekom posljednjih pet godina, ali već neko vrijeme veza im je bila bez turbulencija, sa stabilnom putanjom prema dolje. Ponestalo im je tema za razgovor, a interese ionako nikada nisu ni dijelili. Sve što ih je držalo bilo je sjećanje na bolja vremena kada su gledali jedno na drugo kao na najbolju stvar koja im se dogodila, ne shvaćajući da nisu stvoreni jedno za drugo. Ali bezosjećajno vrijeme im je otvorilo oči. Poručilo im je da su se samo našli na pravom mjestu u pravo vrijeme. Ili bolje rečeno, na krivom mjestu u krivo vrijeme.

Semafor ga je gledao crvenim okom, želeći mu ukazati na prekrasno stvorenje lijevo od njega koje ga je gledalo. Nasmiješila mu se, a on se u nju zabuljio kao da je ugledao Milosku Veneru (s rukama, naravno). “Obožavam tu pjesmu.”. Začuo ju je kako govori kroz otvoreni prozor.

“Zaista?” Upitao ju je. Bila je to Joining the Dots od Arctic Monkeysa, pjesma koju su znali samo najzagriženiji fanovi Sheffieldske četvorke. “Voliš Arctic Monkeyse?” Nastavio je.

“Zar bih znala tu pjesmu da ih ne volim?” uzvratila mu je.

U tom je trenutku, baš kao i Alex Turner, i sam spojio točke i shvatio da mora nešto učiniti prije negoli se semafor predomisli: “Jesi li možda za piće?” ispalio je bez mnogo razmišljanja.

“Zašto ne.” spremno je prihvatila.

“Odlično, slijedi me.”

Osjećao se kao macho protagonist iz nekog filma dok ju je vodio na jedino mjesto u gradu koje je bilo otvoreno utorkom poslije ponoći. Sjeli su i oboje naručili pivo. Razmišljao je kako su mu se uvijek sviđale žene koje su pile pivo jer… jer jednostavno jesu. Nije bilo one početne neugodne tišine, već su odmah zapodjenuli razgovor kao da se poznaju cijeli život. Pričali su o glazbi i filmu, o književnicima i pjesnicima. Pričali su o željama i snovima, o mjestima koja su posjetili i koja žele posjetiti. U pola noći preselili su druženje u njen stan i uz pomno birane note nastavili razgovarati do svitanja. Rastanak ih je bezobrazno izazvao na poljubac, u inat dosadnoj rutini koju su iz dana u dan proživljavali. Oboje su bili u vezi, ali nisu marili za to. Sutradan su se čuli, a prekosutra ponovno vidjeli. Ubrzo nisu mogli jedno bez drugoga, a svoje dotadašnje živote napustili su kao da nikada nisu ni bili dio njih. Jedno drugom su činili život ljepšim i ništa i nitko ih nije mogao razdvojiti. Jednostavno, sve je bilo savršeno.

I zaista bi i bilo tako da on nije krenuo na zeleno svjetlo, ne rekavši ništa i ostavivši svoju sreću zauvijek na tom semaforu.


AUTOR: Antonio Juričić

  • Facebook