Disperzija jedne duše

Sastavljajući popis uzvanika za promociju, prešla je prstom preko tog kobnog imena. Kategorija je bezbroj: od bliskih poslovnih suradnika, pomoćnika, savjetnika, preko poznanika, prijatelja, sve do… njega. Lozinka: “Nesvrstan”. K vragu, pružit će mu priliku!

Mislila je o prošlosti… Izgledao je lijepo u onoj bijeloj košulji, ali uočila je tugu krajičkom oka. Svojstven je po načinu hoda, izgovaranju kompliciranih fraza, samouvjerenom dojmu. Međutim, to ga ne čini dominantnim. Naprotiv, služi tek za prekrivanje ranjivosti. Netočno je deklarirati ljude na dobre i loše, ne treba nikome vjerovati, pa čak ni sebi. Možda će sasvim kristalno vidjeti tko je oduvijek bio nevidljiv u pozadini, tko se radovao uspjehu dok su ga drugi prijekorno gledali. Umorit će se od ljepote lutkica koje mu se daju, njihove ispraznosti i pokopanih talenata.

Sjajan je život pod svjetlima velegrada! Što ako istinski shvati značenje riječi ljubav, koliko može boljeti makar i ona neokaljana, lišena fizičkog kontakta? Potrebna je prisutnost u svijetu glazbe, inteligencije, ambicija, do prvog kucanja na njena vrata, pronalaska ključa u džepu- poimanja da ju je oduvijek posjedovao. No, neće moći ući u sobu, ne zato što su vrata renovirana ili je zid obojan drugom nijansom, već jer je fatalna navezanost jednostavno, prošla? Diskutabilno.

Poseže za cigaretom, kad zazvoni telefon: “Nađimo se kod jezera oko 19 h. Dolazim vlakom”.

Preneražena, ushićena, ludo euforična jedva uspijeva odgovoriti: “Vidimo se. Ako me i ovaj put iznevjeriš…”, ne dopustivši da dovrši rečenicu muška osoba s druge strane, uz blagi kašalj sigurno izjavljuje: “Do toga neće doći, kao da se nismo vidjeli stotinu godina”.

“Da, imaš pravo. Pozdrav.” Istovremeno spuštaju slušalicu. Zaključala je kućicu usred ničega, uredno posložila spise, obukla najsvečaniju dugu, bijelu haljinu. Plete pletenicu s desne strane, nanosi crveni ruž i rumenilo na blijedu put. Kreće na put bez povratka. Destinacija? Neotkrivena.

Okreće se promatrajući floru i faunu. Prevladava monotonija uspavanoga proljeća. Ogoljele grane, plahe smreke. Zapaža sovu što spava u duplji starog hrasta, uznemirene mrave, ćuka koji najavljuje kraj. Čekala ga je… Predugo… Rojevi crnih misli stali su obuzimati već napola slomljenu maštu kao pčele što napadaju onoga tko im se suviše približi. Iscrpnom analizom, gubi kompas, miješa realnost sa imaginacijom. Snuždena, stade bacati kamenčiće praveći odraz kratkotrajnih kružnica što nestajaše skupa s entuzijazmom mlade djevojke.

Idući poziv bio je onaj hladnog jezera, što ju zove k sebi, samo prelazak dimenzija. Shvaća neizbježnost situacije… Zašto odgađati neminovno? Ušavši u plićak, rasplela je kosu, tonula sve dublje i naposljetku došla do dna. Bilo je to tipično zadržavanje daha pod vodom. Kroz glavu prolaze raznolike projekcije. Kasno je za isprike, slabe pokušaje, ispiranje grijeha, preostaje podnijeti konačnu kulminaciju. Predavši se osjećaju umiranja, vibracije površine prenijele su odlazak. Mit o lađaru, čamcu i rijeci Stiks kompletan je apsurd, tvrdnja bez pokrića! Jedino što postoji beskonačna je magla, iščeznuće, gašenje parafina nekadašnje ispunjenosti. Dostojanstvena smrt ječi krikom što ga nitko ne razaznaje…

Utopila se, točno u ponoć. Na svoj dvadeseti rođendan.


AUTORICA: Lorena Kujek

  • Facebook