Djevojčica koja je gledala zvijezde

Sivija je te noći bila usamljenija nego ikad. Sjedila je na krovu zgrade i pitala se gdje je večeras njena najdraža zvijezda. Nebesa su bila prosuta točkicama svjetlosti, ali ona njena uvijek je tražila da bude pronađena. Otkriti se sama nije htjela.

Igra je tražila dva lika. Skrivača i tragača. Sivija je oduvijek voljela tragati. To je ispunjavalo njenu sanjarsku dušu, ali nikada nije tražila zvijezdu doli one koju je prvi put ugledala. Drugima je to bilo nebitno, a njoj je značilo sve. Znala je da je uvijek tu negdje i da je promatra želeći da bude pronađena. Tu igru su igrale već godinama, a ona ih je sada imala 12. Kada bi se pronašle pričala bi joj o svojoj potrazi i putu kroz nebeska prostranstva. Sivija je oduvijek bila impresionirana njenim dogodovštinama. No, večeras je zvijezda osjetila da je nešto muči.

Odgovorila je da osjeća kao da dio nje više nije ovdje, već daleko, gdje ljudske oči ne mogu niti gledati. I zvijezda je bila iznenađena njenim riječima jer samo rijetki znaju za to mjesto. Mjesto neostvarenih želja, nikad ispisanih sjećanja, naprasno prekinutih snova. Za nju je to bila priča o majci koja nije više bila s njom. Ali, znala je da postoji mjesto u kojem su se nalazile sve mogućnosti. Žarko je željela otići tamo i vidjeti majku i sve ono što za nju nikada neće biti moguće. Htjela je taj dio sebe natrag, izvući ga iz te proklete baruštine nikad ostvarenog.

Boljela ju je i sama pomisao na budućnost bez one koja ju je dovela na ovaj svijet. Sada joj se činilo kao da nikada nije ni bila tu. Sivija je jedini dokaz. A, tko je uopće ona? Sanjar koji gleda zvijezde i u njima nalazi sve što joj treba.

“Nitko ovdje ne gleda u nas s takvom čežnjom i sjetom. No, tebi je mjesto tu, na Zemlji. Još uvijek imaš ljude koji te vole i koje ti voliš. Ono mjesto nije za tebe, tamo bi našla samo bol. Nemoj se plašiti onoga što je pred tobom. Tvoja će budućnost biti drugačija od one koju zamišljaš. Ja se ne otkrivam onima koji nisu dovoljno vrijedni. No, ti to znaš. Samo trebaš odbaciti taj veo sumnje i ostaviti ga iza sebe. On ti više ne pripada, ne pripada nikome. Kad bi ljudi samo malo više vjerovali. I nebesa bi bila sjajnija zbog toga.

Mi smo odraz svega, nekada vas slušamo, odgovaramo na vaše molitve, ali ne gledate dovoljno pažljivo. Treba slušati srcem, jer samo ono čuje melodiju zvijezda. Samo ono zna pravi put”.

“Ali, tako je teško pustiti!”

“Znam. No, ako ne ostaviš prošlost iza sebe nikada nećeš postići ono što želiš. Onda ćeš se i ti naći na onom mjestu, izgubljena i prazna. A tada će od tebe ostati samo misao na sve ono što si mogla”.

Sivija je te večeri samo plakala. Prošlost je iz nje tekla suzama…

Zvijezde su sjale malo sjajnije nego inače jer znaju koliko je teško maknuti godinama građenu masku patnje i straha. Kada se Sivija sutradan probudila u sebi je otkrila slobodu, a vani na plavom nebu sjala je neobična zvijezda. Neki bi rekli usamljena, a drugi da u sebi sadrži sve svjetlo svijeta.

Ivan Barić

Ivan Barić rođen je 26.06.1983. godine u Splitu. Pisanje je njegova velika ljubav i za njega nema boljeg načina da upoznaš sebe, kao ni da tu istu jedinku predstaviš drugima. Smatra da je dosta toga već rečeno, ali svaki pisac sa sobom donosi svoj stil otkrivajući tako nove i neistražene dimenzije. Nada se da će s vremenom mnogobrojni čitatelji uživati u njegovim svjetovima i u njima pronaći inspiraciju. Priče obično smješta u povučenije kutke zemlje, poput pustinja. U njima nerijetko glas svijeta biva nadjačan glasom istaknutog pojedinca. Posebna se pažnja pridaje opisu unutarnjeg stanja lika i njegova odnosa sa okolinom. Voli čitati Simmonsa, Asimova, K.K. Rusch, Roberta Reeda. Priče su mu objavljivane u Sferakonskoj zbirci, Marsonicu, Ubiqu, zbirci Makrokozma 21 te Knez Vladimir festivala Refesticon u Crnoj Gori.

  • Facebook