Echea – dijete Mjesečevih ratova

Ova kratka priča je objavljena 1998. godine u časopisu Asimov’s i bila je nominirana za nagrade: Hugo, Nebula, Sturgeon i Locus. Autorica je Kristine Kathryn Rusch koja je dvije godine kasnije osvojila Huga za priču „Millennium Babies.”

Kada sam prvi put pročitao Echeu… Prvotno htjedoh napisati da sam o njoj razmišljao idućih nekoliko dana, ali to zapravo i nije točno. Još uvijek razmišljam o njoj, i svaki put kad se sjetim ove priče, bivam potresen. Zašto, pitate se? Zato što ona predstavlja sve ono što čini jedan život. Ako ćemo o priči, jedan mladi život, tek izrastao na nekom drugom svijetu, a zatim doveden na Zemlju da tu pronađe mir. Mir sa sobom i mir sa svojom okolinom. No, u tom djetetu nazvanom Echea, izdanku s drugog svijeta – ostao je trag koji ga sprječava da se uklopi.

Ona se bori s tim dijelom sebe koji zapravo i nije njen. Umetnut u nju, bez ijednog pitanja. Rijetko nas se što pita, ponekad se ni odgovori ne traže od nas. Samo poslušnost. A gdje su zapravo granice? Da, želite zaštititi život pa ga vodite ka boljoj budućnosti. No, je li to ona budućnost koja je bila i namijenjena. Ne izgrađuju li nas iskustva, makar bila i ne tako dobra. Prva rečenica koja ostavlja dojam je „Morali su se odreći zvijezda da bi imali dom.“ Govori ju majka iz obitelji koja odluči posvojiti Echeu. Ako je i imala nekakvo naslijeđe na Mjesecu, dolaskom na Zemlju bilo joj je oduzeto. Ne čudi stoga njen strah pri prvom susretu s posvojiteljima, kao i ispipavanje terena. „Jesam li ja zaista ovdje dobrodošla?“ Uskoro slijedi proces prilagodbe.

Osim činjenice da obitelj ima tri kćeri, Echea uči o nekim naizgled običnim stvarima: „Što je ona gotovo-ugodna bol kada sam sita? “, roditelj na to može samo pregristi jezik i prisiliti se na odgovor. Unatoč svemu, potrebno je još uvjeravanja da će tu zaista i ostati, makar povremeno učinila i neku nepodopštinu. Ona je rođena kao duh vremena ispunjenog ožiljcima i krvlju. Ono što je za druge svakodnevna rutina, za nju je težak ispit, i misli su joj već na cilju, hoće li ga položiti? Svim svojim silama se trudi uvući u taj strani novi svijet da i ne priča o tome koliko je taj proces, za nju zapravo bolan. A sve što zaista želi je nečija ruka i zaštitnički glas. Zašto je ovo jedna od najboljih priča koje sam pročitao: „U tome je bit roditeljstva: teške, bolne odluke, nepovratne i neizbrisive i bez lakih odgovora, nagađanje o budućnosti bez imalo pomoći iz prošlosti. Ovaj put ja sam čvrsto stezala njenu ruku dok je išla ispred mene niz hodnik. Ovaj put sam se ja bojala.“ Posljedica odluke roditelja koji je donio odluku i mora živjeti s posljedicama iste.

Uvijek postoje argumenti kojima si dajemo na pravo donijeti „presude“, ali one druge mogućnosti nam se uvijek prikradu i ponekad, vrište u nama. Pošto su na Mjesecu djeca korištena kao sredstvo za manipulaciju, sredstvo za dobivanje određenih dobara, kojih je gore bilo jako malo, njeni roditelji moraju „stati na loptu“ i odlučiti. Hoće li joj pomoći da se riješi tog „umjetnog“ nasljedstva i krene ispočetka, ili će ga ostaviti u njoj i osuditi je na život usamljenika koji zapravo nikada neće biti dio društva. Echea je za mene dijete koje govori u ime sve djece koja nikad nisu dobila priliku. Svih onih koji su bili drugačiji i koji su osjećali da ne pripadaju.
Kraj priče:
“Oh,da, s nama živi jedno dijete i zove se Echea.
Ona je prekrasno i živahno stvorenje, vrijedno naše ljubavi i nasljedstva koliko i naše prirodne kćeri.
Ali ona nije dijete mog srca.
Moj suprug je sada voli više nego prije, a Ronald je nikad ne spominje. Ali podvostručio je napore u svojim israživanjima.
I ne napreduje.
A ja nisam sigurna želim li da postigne napredak.
Ona je sretno, zdravo dijete s prekrasnom budućnošću.
Donijeli smo najbolju odluku.
Tako je bilo najbolje za sve.
Za Echeu.
Moj suprug kaže da će izrasti u savršenu ženu.
Poput mene, kaže on.
Bit će baš kao ja.
Ona je dijete tako puno života.
Zašto mi onda nedostaje ranjena, smrknuta djevojčica koja se tako rijetko smiješila?
Zašto je ona bila dijete mog srca?”

Kristine Kathryn Rusch

Priču možete pročitati na sljedećem linku: Echea

Ivan Barić

Ivan Barić rođen je 26.06.1983. godine u Splitu. Pisanje je njegova velika ljubav i za njega nema boljeg načina da upoznaš sebe, kao ni da tu istu jedinku predstaviš drugima. Smatra da je dosta toga već rečeno, ali svaki pisac sa sobom donosi svoj stil otkrivajući tako nove i neistražene dimenzije. Nada se da će s vremenom mnogobrojni čitatelji uživati u njegovim svjetovima i u njima pronaći inspiraciju. Priče obično smješta u povučenije kutke zemlje, poput pustinja. U njima nerijetko glas svijeta biva nadjačan glasom istaknutog pojedinca. Posebna se pažnja pridaje opisu unutarnjeg stanja lika i njegova odnosa sa okolinom. Voli čitati Simmonsa, Asimova, K.K. Rusch, Roberta Reeda. Priče su mu objavljivane u Sferakonskoj zbirci, Marsonicu, Ubiqu, zbirci Makrokozma 21 te Knez Vladimir festivala Refesticon u Crnoj Gori.

  • Facebook