Put do bezimenog čudovišta – Frankenstein ili moderni Prometej

Čitajući, ili u današnje vrijeme većinom gledajući, djela strave poput Frankensteina, jeste li se zapitali kakva osoba i kakav um autori moraju imati da bi zamislili takav horor? Odakle je došla ta ideja koja je prestravila publiku viktorijanske Engleske, a to nastavlja i dalje skoro dva stoljeća nakon prve objave?

Po imenu manje poznata od svog kolege Brama Stokera, Mary Shelley početkom je 19. stoljeća napisala priču koja će ostati među klasicima književnosti zauvijek. Činjenica da je ovakva stravična i morbidna priča potekla iz uma tada još mlade djevojke (iako prvo anonimno objavljena), na odmoru u švicarskim Alpama tijekom kišnih ljetnih dana, čini cijelu ideju još intrigantnijom. Priča koja je utrla put već spomenutom Stokeru i njegovom romanu Drakula, originalno je napisana s podnaslovom “ili moderni Prometej” koji danas izdavači najčešće izostavljaju.

Veoma rasprostranjena zabluda, ukorijenjena u popularnoj kulturi, da stvorenu kreaturu nazivamo Frankensteinom uzela je maha od prvog izdanja – dok je to zapravo ime njegovog stvaratelja, Victora Frankensteina.  Stvorenje ostaje bezimeno, spominjano samo kao čudovište, stvor, demon ili nesretnik.

Odluka je bila na meni, kao čitatelju romana, da mu se posvetim u izvornom formatu na engleskom jeziku. Nisam mislila da će me već autoričin uvod zaustaviti i zahtijevati još jedno čitanje, jer mi se iz nekog razloga učinio vrlo interesantnim i uviđajnim u nastanak Frankeinsteina. Tako divno napisano da je samo za sebe moglo tvoriti kratku priču. I to sam htjela podijeliti s vama. Dijelove teksta prenijela sam na engleskom jeziku, kako mi se čini, daje autentičniji osjećaj.

Uvod u knjigu nastao je kada su Mary Shelley zamolili da treće izdanje Frankeinsteina 1831. godine ukrasi tekstom o nastanku priče. Kako je i sama napisala, željno je pristala, jer je to između ostalog bio i odgovor na njoj najčešće postavljano pitanje – kako je, tada tek dvadesetogodišnjakinja, zamislila i razradila takvu groznu ideju?

www.mtholyoke.edu
www.mtholyoke.edu

U većini prvih romana, autori pišu barem dijelom biografske priče, dio sebe daju glavnom liku. Je li to učinila i Mary Shelley?

I did not make myself the heroine of my tales. Life appeared to me too commonplace an affair as regarded myself… and I could people the hours with creatures far more interesting to me at that age than my own sensations.

Ljeto 1816. godine provela je s obitelji u Švicarskoj, a između ostalih, u društvu poznatog lorda Byrona. Kišni su ih dani primorali na ostanak u zatvorenom prostoru i tu počinje dio priče o inspiraciji za Frankeinsteina – sa čitanjem priča o duhovima koje su pronašle put do njih prevedene s njemačkog na francuski jezik.

I have not seen these stories since then; but their incidents are as fresh in my mind as if I had read them yesterday.

Lord Byron je u jednom trenutku predložio da svatko od njih, a bilo ih je četvero, napiše priču strave. Većina društva već iskusni pisci ili pjesnici nisu oklijevali prihvatiti taj izazov. Ali Mary Shelley je bila ta koja je odugovlačila s predstavljanjem svoje priče, jer joj se ništa od zamišljenog nije činilo dovoljno dobrim. I svako jutro su je zapitkivali je li završila svoju priču…

I busied myself to think of a story – a story to rival those which had excited us to this task. One which would speak to the mysterious fears of our nature, and awaken thrilling horror – one to make the reader dread to look around, to curdle the blood and quicken the beatings of the heart.

I felt that blank incapability of invention which is the greatest misery of authorship, when dull Nothing replies to our anxious invocations.

Ono što joj je na kraju dalo zamisao proizašlo je iz jednog od razgovora njezinog muža s lordom Byronom u raspravi o Erasmusu Darwinu (čiji je unuk Charles ipak poznatiji nositelj prezimena) i teoriji spontane generacije.

…perhaps the component parts of creature might be manufactured, brought together, and endued with vital warmth.

Originalna ilustracija za izdanje iz 1831.
Originalna ilustracija za izdanje iz 1831.

Ta noć označila je pravi početak nastanka jednog od klasičnih književnih djela često nazivanog prvim romanom znanstvene fantastike.

When I placed my head on my pillow, I did not sleep, not could I be said to think. My imagination, unbidden, possessed and guided me, gifting the successive images that arose in my mind with a vividness far beyond the usual bounds of reverie.

I opened mine [eyes] in terror. The idea so possessed my mind, that a thrill of fear ran through me, and I wished to exchange the ghastly image of my fancy for the realities around.

…What terrified me will terrify others; and I need only describe the spectre which had haunted my midnight pillow… I began that day with the words, It was on a dreary night of November, making only a transcript of the grim terrors of my waking dreams.

Je li Mary Shelley bila u pravu? Jeste li i vi, barem u jednom trenutku, osjetili teror koji je Shelley progonio u snu? Iako roman sadržava elemente romantizma, brojne filmske adaptacije umanjuju vrijednost djela pokušavajući se prilagoditi široj publici s tek suptilnim dozama horora. Uzeti knjigu u ruke i pročitati iste riječi kojima je Mary Shelley htjela prenijeti svoj strahoviti san, znači osjetiti sve emocije i slojeve priče o Victoru Frankensteinu i njegovoj nesretnoj kreaciji.

Za kraj, još jedna preporuka za knjigoljupce nenaviknute na priče strave – ne čitati prije spavanja.

Frankenstein.1831.inside-cover

Dijana Druškić

Jedan od onih "socially awkward" pisaca generacije Y koji voli koristiti fraze na engleskom i pronalazi radost u pisanoj riječi. Odrasla na britanskim serijama, sarkazam nosi kao drugu kožu. Misli kako ponekad mane mogu postati prednosti - nejasno je pod koju kategoriju spada magisterij Komunikologije.

  • Facebook