Jeza iznad svega, kako napisati horor priču

Dolazi nam vrijeme u godini rezervirano za priče strave i praznovjerje u brojkama. Ususret ne samo Noći vještica, nego i Petku 13., najbolje je vrijeme da proučimo što čini priču jezivom i kako je napisati. Glavni cilj horor priče je da zastraši, a u najmanju ruku uznemiri. Kako bi se taj cilj ispunio, potrebno je riječima stvoriti osjećaj straha i nelagodnosti.

Priče strave su privatnije nego što mislite; najstrašnije ideje dolaze iz osobnog iskustva i strahova. Pišite o onome što vas plaši! Što vas čini nervoznima? Možda zatvoreni prostori, prepune sobe, fizički napadi? Ili nešto čega se grozite poput zmija, insekata, zaraze, krvi ili slomljenih dijelova tijela?

Horror kao žanr…

Povlači korijene iz folklora i religijskih tradicija s naglaskom na smrt, zagrobni život, zlo, demone i demonsko utjelovljenje u osobi. Pronalazi se u pričama o bićima poput vještica, vampira, vukodlaka i duhova. Prvi moderni gotički roman u kojem pisac koristi elemente nadnaravnog umjesto realizma je kontroverzni The Castle of Otranto Horacea Walpolea iz 1764. godine.

Gotička tradicija postala je žanr koji su čitatelji nazvali horor literaturom u 19. stoljeću. I danas su popularni likovi iz djela poput Frankensteina Mary Shelley, priča Edgara Allana Poea, Roberta Louisa Stevensona i Dr. Jekylla i gospodina Hydea, Oscara Wildea i njegovog Doriana Graya te Drakule Brama Stokera. U suvremenoj fikciji, djela Stephena Kinga, između ostalih, imaju sličan utjecaj.

Elementi strave

Često ono čega se bojimo nisu čudovišta kao takva, već strah od nepoznatoga. Bojimo se mraka, jer ne vidimo što naš čeka dva koraka ispred; bojimo se smrti, jer ne znamo kako ćemo ispuniti prazninu ili se pitamo ima li nešto s druge strane. Upravo ti iskonski strahovi su glavni motivatori horor priča: smrt, katastrofa, gubitak, odbijanje i sramota. U velikom se broju koriste pretjerano nasilje, krv i slični nusproizvodi kao elementi zgrožavanja, ali ono što ne vidimo je puno strašnije.

Chuck Wendig u svojem članku, 25 Things You Should Know About Writing Horror, pojašnjava kako je u hororu riječ o strahu i tragediji, i da li ih netko može nadvladati.

To je egzistencijalna stvar, tragična stvar, a negdje u svakoj priči kuca to mračno srce. Osjećate užaš kada John McClane vidi da bosonog mora prijeći preko slomljenog stakla. Osjećamo strah Harryja i Sally, strah da će uništiti ono što imaju zbližavajući se više ili ne…

Okolina koju stvaramo kroz poznavanje ljudske psihe put je do dobro složene priče strave. Proći ćemo kroz neke elemente koji se koriste da bi se ti osjećaji postigli, ali zapamtite da možete pojačati dojam tako da se čitatelj isprva osjeća sigurnim dok ne nastupi strava.

  • atmosfera (noć vs. dan – jer je u mraku sve strašnije)
  • vrijeme (oluja, grmljavina i slične vremenske prilike su jasni nagovještaj onoga što slijedi)
  • lokacija (sterilno bijela bolnička soba i tamna napuštena zgrada mogu biti jednako strašne)
  • zvukovi (vrisak ili zavijanje u daljini, pomicanje drvenog poda dok ste sami u kući – definitivno strašno)
  • mirisi (sjećanja vežemo uz osjećaj mirisa, a kao i zvukovi određeni mirisi mogu izazvati nelagodu)

S navedenime stvarajte tempo, razvijajte strah sve više u priči do konačnog rješenja. Alfred Hitchcock je s razlogom jedan od velikana napetosti. Emily Wenstrom piše u svojem članku kako duša dobre horor priče nije zastrašujući ubojica, već strah od onoga što će ubojica učiniti. Dobra horor priča razotkriva dovoljno kako bi čitatelj znao da nešto nije u redu, ali ne i da čitatelj zna zašto do samog kraja.

Koji su drugi dijelovi naracije u priči strave? Struktura počinje od temelja i heroja/heroine koji čine nešto normalno, u skladu sa svojim svakodnevnim životom, a tada…

→ nastaje problem, a time se navodi tema ili pouka priče → dolazi do upozorenja, dogodi se nešto što bi razumnu osobu natjeralo da razmisli hoće li nastaviti dalje → protagonist izabire svoj cilj i ignorira upozorenje → početni problem je riješen ili se promijenio → često dolazi do lažnog rješenja, gdje heroj misli da je problem riješen ili se netko sposoban/vješt hvata u koštac s krizom → otkriva se lažni zlikovac, a lažna prijetnja je pod kontrolom i protagonist se opušta → vrhunac, protagonist i pravi zlikovac se bore, u horor pričama je često heroj taj koji izgubi bitku.

No, svi ovi elementi neće dovesti do pravog rezultata ako se čitatelj ne veže emocionalno za protagonista. Postavite osobni ulog koji odlučuje sudbinu vašeg lik, ili barem u važnijem razmjeru mijenja njegov život – zato horor priča treba imati i nadu. Neprestani i nepokolebljivi užaš prestaje biti užasan ako nemamo prisutnu njegovu suprotnost.

Karen Woodward je napisala “kada se čitatelji identificiraju s likom, taj lik donekle postaje njihovo dijete”. Čitatelji navijaju za junaka shvaćajući da se najbolje rijetko događa. Nadovezuje se s time kako je potrebno da vaši likovi donose krive odluke, pogreške kojima stavljaju svoj život na kocku, kao i zdrav razum.

Mislite da horor ne može biti smiješan? Chuck Wendig primjećuje svijetliju stranu, gdje su horor i humor prijatelji.

Strava i humor oboje stimuliraju isto instinktivno mjesto u nama, mjesto koje prkosi objašnjenju. Ponekad ne znate zašto mislite da je ovo smiješno ili ono je strašno. Jednostavno je tako. Zato je teško objasniti priču strave ili šalu: ne možete je objasniti, možete je samo ispričati… Oni samo idu u različitim smjerovima – jednoj je cilj zabava, a drugoj anksioznost.

U kratkoj formi…

Kratka priča je “kriška” života, jedan komadić iz većeg djela, a kako biste uspjeli u tome potrebno je suziti vremenski okvir i geografske lokacije. S obzirom na limitiran broj riječi, najbolje je početi što bliže prekretnici ili vrhuncu priče.

Zbog toga se i struktura priče razlikuje od pune forme. U bilješkama bi se postavilo ovako:

Lik → situacija → s problemom → pokušava iznova riješiti problem → ne uspijeva, ponekad čini problem gorim → vrhunac, heroj pokušava zadnji put što može uspjeti ili propasti → rezultat biva potvrđen

Neki od savjeta kako napisati dobru kratku priču:

  • neka se priča brzo kreće, a jedan od načina na koji ovo možete postići je žustar dijalog. Drugi način pokretanja priče su likovi; kompleksni, a istovremeno jednostavni. Da, zvuči nemoguće, ali se zato kratka priča smatra teškim formatom za pisanje.
  • ograničite broj likova i lokacija, ne stvarajte više od dva ili tri važna lika, a radnju postavite na jednu ili dvije lokacije.
  • izostavite suvišno, sačuvajte prostor izbacivanjem ponavljanja “rekao je”, “odgovorila je” – osim ako znate da može zbuniti čitatelja.
  • udahnite život u svoje likove, napravite nacrt radnje unaprijed koristeći najmanju količinu likova i mjesta.
  • stvorite zadovoljavajući kraj, povežite otvorene radnje s dijalogom ili kratkim objašnjenjem.
  • dodajte dramu priči, ako vašoj priči nedostaje drame, ili nečega neobičnoga, razvijte likove koji su izrazito posebni ili zrače nečime potrebnim da bi radnja postala zanimljivijom.
  • neka vaši likovi otkrivaju sebe, svaki lik bi se trebao doimati jedinstvenim i posebnim. Izbjegnite stvaranje previše strana jednog lika zbog dragocjenog broja riječi.

Dopustite svojim najgorim strahovima da izađu na površinu kroz vaše riječi i okušajte se u pisanju horora. I ne zaboravite da svoje priče možete podijeliti sa širim čitateljstvom putem našeg otvorenog poziva.

Pročitajte i savjete o pisanju drugih žanrova: priče za djecu, povijesni roman, fantasy roman i kriminalistička priča.

Do strašenja!

  • Facebook