Samo još jedna večer

Opet kasni.

Nije mi jasno zašto jednom ne može na vrijeme biti spremna. Uvijek je poput idiota čekam u autu ispred zgrade dok ona, po tko zna koji put, obavlja “samo još jednu stvar koju je zaboravila”. Sada je 20:13, a restoran smo rezervirali za 20:30. Nećemo stići na vrijeme. Nije bitno da se nekad dogodi da zakasnimo, ali zar baš mora svaki put.

Prolazi još koja minuta i lagano me počinje hvatati ona nervoza koja vas sustiže kada čekate nešto, a nemoćni ste ubrzati proces. Mrzim taj osjećaj. Razna lica prolaze pored mog auta, ali moje Jane nema. Sada sam već u fazi kada bih poput psa koji ispred vrata čeka svog vlasnika da se vrati kući, počeo uzbuđeno mahati repom kada bih je vidio kako dolazi prema autu. Ali nje još nema.

Nezainteresirano gledajući ljude koji prolaze, ugledam jednu zgodnu djevojku koja hoda u smjeru mog auta. Nisam osoba koja ženske osobe promatra kao objekte, a osim toga, Jane me i dalje najviše privlači. Ali ipak, kada ugledam lijepu ženu kako prolazi, teško mi je spustiti pogled. Ipak sam samo muškarac. Tamna kosa do ramena (mrak je vani, pa ne mogu procijeniti da li joj kosa crne ili smeđe boje), lijepo lice, savršena figura i ugodan osmijeh na licu. Mora da je sretna zbog nečega, jer to nije jedan od onih polu-osmijeha koji je uvijek prisutan na licima nekih ljudi, to je pravi osmijeh.

Dok razmišljam o njezinom osmijehu, ni ne shvaćam da gleda u mene. Podignem oči i pogledi nam se ukrste. Osjetim se nelagodno što buljim u nju, ali čini se da njoj to ne smeta jer nastavi gledati u mene sa smješkom na licu. Uzvratim joj laganim osmijehom dok se približava mom autu gracioznim korakom. Kada dođe do mog auta, otvara vrata i sjeda na suvozačevo mjesto:

– Bok, oprosti što kasnim! Opet jedan od onih dana kada mi ništa ne ide od ruke.

Ja je gledam u čudu, ne izusteći riječ.

– Znam, opet kasnim, čekaš me tu tko zna koliko, i znam da ćemo zakasniti u restoran.

U tom trenu uspijem izustiti:

– Oprosti, da li se mi znamo?

Ona se nasmije – ha ha ha, hajde kreni da ne kasnimo još više.

– Ali mislim da si pogriješila…

– Patrick, nemoj me molim te sada zezati, stvarno nemam volje za to.

U šoku sam zbog činjenice što zna moje ime. Ne pamtim najbolje lica, ali ovo lice sigurno ne bih zaboravio.

– Ja se stvarno ispričavam, ali ja tebe ne poznajem.

– Znači tako ćeš sada pričati sa mnom. U redu.

Zatim mi pruži mi ruku i kaže:

– Ja sam Jane kojoj je jako žao što kasni po tko zna koji put. Je li možemo sada napokon krenuti?

– Jane? – upitam totalno začuđen.

– Hajde molim te sada prestani, iskupit ću ti se za ovo. – reče ona umiljato.

U ovom trenutku mi nije jasno jesam li totalno poludio ili netko zbija šalu sa mnom. Gledam oko sebe, ne bih li ugledao svoju Jane. Možda mi je ona ovo priredila.

– U redu… – izustim neuvjerljivo.

Pogleda me zadovoljno, poljubi me u obraz i ja krenem, totalno zbunjen. Vozeći prema restoranu zaključim kako postoje samo dvije mogućnosti da se ovo objasni – ili sanjam ili sam totalno poludio. Kažu da se treba uštipnuti da bi bio siguran da ne sanjaš, ali svaki fizički podražaj čini se stvaran. Upravljač pod rukama, mjenjač brzina, apsolutno sve je kao i inače. Ovo definitivno ne izgleda kao san, ovo se događa, a to znači ono čega sam se pribojavao. Ja sam totalno poludio.

Znam! Pokušat ću je dobiti na mobitel da budem siguran. Izbiram njezin broj i za par trenutaka začuje se zvonjava mobitela. Djevojka ga vadi iz torbe, pogleda i reče mi obazrivo: “Ljubavi, mene zoveš.”

– Ah, u pravu si. Greška, sorry. – prozborim neuvjerljivo.

– Tebi stvarno nije dobro. – kaže kroz smiješak.

Da, meni očito stvarno nije dobro. Ne znam zašto sam mislio da će me ovo uvjeriti da je djevojka koja sjedi pored mene zaista Jane, jer i dalje sam totalno zbunjen i ne vjerujem svojim očima. Moja Jane ima plavu kosu, svijetloplave oči, prćast nosić i mršavije lice. Ili sam barem tako mislio sve ove tri godine koliko smo u vezi. Ova djevojka koja sada sjedi u mom autu, nije ni približno nalik na Jane, a ipak tvrdi da jest ona i ponaša se kao ona.

Osjećam se kao i inače, moj tijek misli je isti kao i inače, ali tko zna jesam li u pravu. Možda je ovo sve moja fabrikacija, možda sam izgubio razum. Čini mi se kao da je netko moju svijest transportirao u tijelo nekog drugog “mene” u nekoj od alternativnih stvarnosti. Uvijek sam vjerovao u tu teoriju, ali nikad nisam mislio da ću to doživjeti. Ali čekaj, možda ovo uopće nisam “ja”. Pogledam se u retrovizor i vidim sebe, istog onakvog kakvog se gledam svaki dan već skoro trideset godina. Da li je moguće da je u ovoj verziji alternativne stvarnosti “drugi ja” izabrao djevojku koja je ista moja, s istim imenom, samo drugačijeg izgleda. I ne samo to, svi drugi aspekti života ovog “drugog Patricka” su u potpunosti isti kao i moji. Ovo je previše za mene, mislim da ću doživjeti živčani slom. Smiri se Patrick, samo se smiri. Možda je ovo trenutno pomračenje uma koje je došlo kao posljedica stresa. Samo duboko udahni i sve će doći na svoje. – pokušavam se utješiti. Ali ništa se ne mijenja, i dalje pokraj mene sjedi nepoznata ljepotica koja tvrdi da je moja Jane. Odlučim da ne mogu napraviti ništa, već ću pokušati biti što normalniji i probati izgurati ovu večer nekako.

– Što je ljubavi? Činiš se zamišljen. – upita me “Jane”.

– Ma ne, samo se ne osjećam baš najbolje.

– Što ti je?

– Ma možda sam malo uspavan, rano sam se probudio jutros. – slažem – Ali doći ću sebi čim dođemo u restoran.

 

Nakon nekoliko minuta dolazimo ispred restorana. Ulazimo unutra oko 20:45.

– Dobra večer! – obrati nam se konobar.

– Dobra večer! – odvratimo Jane i ja u isti glas.

– Imamo rezervaciju na prezime Michaels za 20:30, nadam se da nije problem što malo kasnimo. – Jane nastavi.

Čak zna i Janeino prezime i rezervirala je na njega, što Jane uvijek čini.

– Nije nikakav problem, otpratit ću vas do vašeg stola. – odvrati konobar s ugodnim osmijehom na licu.

Jane me pogleda “eto vidiš da bezveze radiš frku oko nepotrebnih stvari” pogledom. Iznenadim se, jer taj pogled bih uvijek prepoznao. Pitam se je li moguće da je ovo zaista moja Jane. Ali ako jest, kako je svih ovih godina drukčije izgledala. Ili još bolje pitanje, koji vrag se događa sa mnon.

– Izvolite. Za trenutak ću se vratiti s menuima. – kaže konobar.

Sjedam, totalno izbezumljen.

– I, kako ti se sviđa Le Bastien? – upita me Jane.

– Pa, u redu je. – odgovorim joj, nesvjestan prostora u kojem se nalazim.

– Meni se baš sviđa, nekako je europski. I mislim da bi hrana mogla biti baš fina.

– Pa da, jest europski. – uzvratim, samo da nešto kažem.

Konobar dolazi i daje nam menije i vinsku kartu. Zahvalimo se i on nas ostavi da u miru odlučimo. Pokušavam se fokusirati na trenutak i probati ne razmišljati o ovom košmaru u kojem sam se našao tko zna kako.

– Čula sam da im je tjestenina s biftekom i tartufima izvrsna. – Jane me trgne iz mojih razmišljanja.

– Zvuči ukusno. Uvijek sam htio probati coq au vin, što misliš kakav je? – pokušam zvučati što prisebnije.

– Što je to?

– To bi trebao biti pijetao kuhan u vinu. – odgovorim neuvjerljivo.

– Hmm, zanimljivo zvuči, iako možda nije moj “cup of tea”.

– A što tebe najviše privlači?

– Pa, možda ovaj risotto sa pepperoncinom i kozicama.

Nevjerojatno! To je točno jelo koje bi odmah privuklo moju Jane. Opet se osjećam kao da ispuštam uzde i gubim razum, ali znam da se moram staložiti.

– Haha, naravno. Tipično za tebe. – dok izgovaram to trudeći se izgledati što ležernije, osjećam navalu pomiješanih osjećaja. Zbunjenost, izgubljenost, tjeskoba i strah su neki od najizraženijih.

– Pa da, znaš mene.

Čini se da te znam, iako te vidim prvi put u životu. – pomislim u sebi.

– Mislim da ću to naručiti. Hoćeš da podijelimo neko predjelo?

– Pa zašto ne.

– Sviđaju mi se ove bruschette sa češnjakom, rajčicama i kaparima.

– Zvuči dobro.

Mogla je reći stare cipele posute komadićima hrđavog željeza, moj odgovor bi bio isti.

Konobar dolazi do našeg stola i pita nas: – Jeste li se možda odlučili?

Jane kaže da jesmo, te naruči risotto. Ja sam toliko izvan sebe da se ne mogu sjetiti što sam htio naručiti. Gledam menu u totalnoj panici, želeći samo da ovo sve završi, da se probudim iz ovog ružnog sna.

– Ljubavi, što ćeš ti onda? Tjesteninu ili tog pijetla? – Jane me upita dok me konobar gleda očekujući odgovor.

Ne mogu se sjetiti o kojoj tjestenini je riječ, a ne želim ispasti još čudniji nego što već jesam, pa kažem coq au vin.

– Odlično. Nešto za popiti?

– Hoćeš da naručimo bocu vina ili? – Jane me upita.

Naravno da hoću bocu. I onda još jednu i onda još jednu. Da se bar malo smirim.

– Može.

– Hoćemo bijelo ili crno?

– Kako god hoćeš.

– Što bi nam vi preporučili? – obrati se kononbaru.

– Pa, s gospodinovim jelom bi najbolje išao neki burgundinac, obzirom da je pijetao kuhan u tom vinu. A s vašim bi možda bolje išlo bijelo vino.

– Hmm. Ma dajte nam vi bocu crnog vina, da on može u potpunosti uživati u svome pijetlu, jer meni to ionako nije bitno. – kaže Jane, podrugljivo naglasivši riječ “pijetao”.

– Naravno. – odgovori konobar iskreno se nasmijavši. – Preporučio bih Beaujolais Nouveau.

– Poslušat ćemo vas. – odgovorim mu sa smješkom koji je trebao biti ugodan, ali je vjerojatno prije izgledao kiseo.

– Odlično! Želim vam ugodnu večer.

 

Laknulo mi je kada je otišao, jer mozak mi je toliko zasićen količinom informacija koje pokušava procesuirati da mi i najjednostavnija komunikacija predstavlja problem. Da li sam možda umro, a moja svijest prešla u neko drugo ja? Da li se ovo svemir ili neki drugi entitet poigrava sa mnon? Što sam to toliko loše napravio? Svjestan sam da nisam najbolja osoba na svijetu, ali zaista ne želim i nisam učinio nikome zlo. Mogao sam biti i bolji partner, i bolji sin, i bolji prijatelj, ali jesam li zaista zaslužio da mi se život odjednom okrene, a da ja nisam svjestan što se događa. Bezbroj pitanja, a nijedan odgovor.

“Jane” me gleda, a ja razmišljam kako da je pitam što se dogodilo. Ali njoj se vjerojatno nije ništa dogodilo, njoj je sve kao i uvijek.

Hej Jane, zašto izgledaš drugačije nego što si do sada izgledala? To jest, drugačije nego što sam mislio da si do sada izgledala? Ovo u mojoj glavi zvuči poremećeno, a ne mogu ni zamisliti kako bi zvučalo da kažem to na glas.

Večera prolazi u tome da “Jane” priča o svemu i svačemu, dok se ja trudim ostati koliko toliko prisutan i zadržati barem ono malo zdravog razuma. Iako se sve više bojim da je taj vlak već odavno prošao. Nakon što smo završili s večerom, “Jane” predloži da prošetamo kroz park. Najradije bih otišao kući, zavukao se u krevet i zaspao, nadajući se da će kad se probudim sve opet biti kao prije. Ali u fazi sam kada mislim da se moram ponašati kao inače, jer u protivnom bih mogao lako završiti na psihijatriji. Možda bi mi dobro i došlo, ali zasada želim biti na slobodi dok se u potunosti ne pomirim sa ovim ludilom. Pristanem, nadodajući neku floskulu u stilu “baš je lijepa večer”, samo da pokažem kako sam normalan.

I tako hodamo po parku, moja “Jane” i ja.

 

Šetnja prolazi u izrazito ugodnoj atmosferi i iako naši razgovori nisu mnogo drugačiji nego inače, moj osjećaj jest. Osjećam kao da pričam s nekom novom djevojkom koju sam upoznao i koju želim još bolje upoznati, što dovodi do moralnih dilema u mojoj glavi. Sve upućuje da ovo zaista jest moja Jane, od ponašanja, preko izgleda, do suptilnih sitnica koje su je odavale. Ali ipak ova djevojka drukčije izgleda i nalazim se zbunjen da li na ovaj način varam Jane. Naravno, osjećaj da ludim i da je sve što znam i čega se sjećam u životu laž je i dalje prisutan.

Nakon što sam je doveo pred zgradu Jane me upita želim li se popeti gore. Ja pristanem, jer usprkos svemu, večer mi se svidjela i nisam htio da još završi. Adrenalin i osjećaj nadrealnosti koji me nisu puštali cijelu večer sada su jačali dok sam se penjao na četvrti kat, u stan u kojem sam bio toliko puta.

Jane otključava vrata i ulazimo u stan. Ne znam zašto, ali kada smo ušli i kada sam vidio da je stan potpuno isti kao i posljednji put kada sam bio ovdje, ponovno sam ostao iznenađen.

– Imaš još malo vina u toj boci, ili želiš možda nešto drugo? – Jane me upita.

– Vino je u redu. – odvratim.

– Onda si natoči, a ja se vraćam za trenutak.

Točim si vino i razmišljam kako ništa više nema smisla i kako je vjerojatno najbolje da to prelomim u svojoj glavi i prepustim se situaciji u potpunosti. Naglo popijem vino te si natočim još jednu čašu, koju isto tako iskapim. U to Jane izlazi iz svoje sobe odjevena u čipkasto rublje i pozove me k sebi. Srce mi krene lupati tako jako da mislim da ću doživjeti infarkt. Nikada mi nije palo na pamet prevariti Jane i nikada se nisam doveo u situaciju u kojoj bi to bila realna mogućnost. Ali sada kada sam ovdje kraj prelijepe djevojke s kojom se tako dobro slažem i koja me želi (i koja tvrdi da je Jane, a sve upućuje da je to zaista i istina), osjećaj je odličan. Da ne vjerujem da bi djevojka u koju sad zurim kao zatelebani školarac zaista mogla biti moja Jane, pobjegao bih koliko me noge nose. Ali sada ne mogu razlučiti što je ispravno i odlučujem pratiti osjećaj. Dođem do djevojke i poljubim je, na što mi ona željno uzvrati. Odemo u sobu i strastveno vodimo ljubav.

 

Začujem zvonjavu alarma, budim se i uzimam mobitel u ruku. Šest i trideset je. Moram se odmah ustati jer mi je odjeća za posao u mom stanu, a ja sam neplanirano prespavao kod Jane. U tom tenutku prisjetim se svega od sinoć i uhvati me nešto što se u najmanju ruku može opisati kao napadaj panike. Ja sam spavao s drugom ženom, i to u Janeinom stanu. I što je najgore od svega, svidjelo mi se.

– Dobro jutro, ljubavi! – začujem glas.

Okrenem se prema djevojci i ugledam plave oči uperene u moje. Sledim se, nesposoban izustiti išta. Plava kosa, prćast nosić, pune usne –  MOJA Jane.

Nasmije mi se i kaže mi: – Odavno mi nije bilo lijepo kao sinoć.


AUTOR: Antonio Juričić

  • Facebook