Kiša. Bosfor. Turska kafa.

Ove divne trenutke spakovala bih u paketić, stavila rozu mašnicu i bio bi uvijek negdje tu u mojoj blizini da me posjeti na čarobni Istanbul.

Rekla sam sebi zapamti rečenicu “ćelavog gospodina”.

Ne gledam u retrovizor, ne okrećem se prošlosti, zahvaljujem se na lekcijama, mašta sam, sanjam i sve je čarolija životne stvarnosti oko mene.

Tako je i počelo moje putovanje. Moj bijeg od stvarnosti, moja čarolija.

Razmišljala sam, napravi nešto što inače ne radiš. Širi vidike, ruši barijere, pleši, jednostavno pokupi svoje knjige i putuj za Istanbul. Kako bih bilo plesati na kiši? Stopala mi maze se sa kapima kiše, sama na obali Bosfora topim se u mirisu turske kafe čekajući jutro. Snovi se ipak ostvaruju. Shvatam da sam negdje izgubila se, gubim svijest o sebi, zaboravljam da dišem. Duboko ispod svega toga, iza tona i tona izmješane tuge i sreće opet pronalazim u sebi dijete. Nestati, pobjeći. Stopiti se sa gomilom različitosti. Hodati tišinom. Jednostavno da li slučajno ili ne zavoliš samoću.

Razna pitanja samo sat vremena prije polaska, možda i blaga nervoza. Da li sam luckasta? Da li je Istanbul zaista tako velik i lijep grad? Spoj istoka i zapada. Grad koji leži na dva kontinenta. Opusti se. Zašto ne uživaš?

Zvala ga Novi Rim ili Carigrad, grad Istanbul ostavio me je bez daha. Taj velegrad sa svojom raskošnom kulturnom ostavštinom, grčkom, osmanlijskom, rimskom i vizantiskom civilizacijom jeste čarolija.

Trg Taksim me vodio da osjetim svijetsku metropolu, sav taj raskoš i moć novog i starog Evrope i Orijenta sa oko 13 miliona stanovnika tjera u venama buđenje avanture i sreće jer dvadesetšesti rođendan dočekati ovde sa mnoštvom rahatlokuma, gumenih bonbona, čaja, nije loše djevojko (smijem se, ja ne starim).

Pravim čudne grimase, dvadeset šest pa šta?! Pametnija, luđa. Poslije ću sabirati i oduzimati. Ostani svoja, odgovori na čestitke. Da, prave prijatelje možemo nabrojati na prste jedne ruke. Možda je i previše to. Završiti pisanje knjige stavljam pod zvijezdicu. Stavljam i to pronađi sebe. Riješiti ekonomiju. Zaljubiti se, ne bih bilo loše. Kiša pada, ostavljam papir i “bježim” na Bosfor da pokisnem. Jedna od želja, naravno. Pogled u daljini, možda i pronalazim sebe, naručujem tursku kafu. Ljubazni konobar donosi mi i slatkiš.

Šetajući Sultanahmet trgom vraćam se par stotina godina u prošlost. Gledajući građevine kao što je Aja Sofia, Top Kapi, Plava džamija, bademi, crkve, parkovi, hamami želim da zaustavim vrijeme i da uživam u notama Turske.

Zaboravljam bolove u nogama, misli mi šalju signale upijaj, smij se i šetaj još i još. Možda i naučim te njihove pokrete, trbušni ples. Muzika opija, šalje me u drugu dimenziju stvarnosti. Habibi, teško mi se lomi jezik da bih naučila turski jezik. Divim se ljubaznošću tih ljudi, tapšanju po ramenu i osmjesima. Hrana me opet “uzima sebi”. Topim se u moru slatkiša, začina i okusa.

Šapućem sebi srećan ti rođendan!


AUTORICA: Zorana Košpić

  • Facebook