Klaun

Žustrim trzajem noge zbacio je glomaznu crnu cipelu na drugi kraj sobe za presvlačenje. Do vraga, pomislio je, baš mu se sada to moralo dogoditi. Pulsirajuća bol u gležnju kao da je raspirivala vatru bijesa koji se budio u njemu. Dovukao se, uz popriličan napor, do stolice pred ogledalom. Bilo je teško čovjeku od metar devedeset, s povrijeđenim gležnjom, napraviti ijedan korak – a kamoli pet.

Pogrbljeno držanje i bol u kralježnici odražavale su njegovu iscrpljenost. Skinuvši okruglu crvenu spužvicu sa grbavog nosa, zaključio je da je prestar za sve ovo. Već neko vrijeme osjeća da se kraj njegove karijere sve više bliži kraju, nema više onu poletnost, a ni volju. Postalo mu je teško praviti budalu od sebe da bi nasmijao druge.

Polako je skidao svoje šareno odijelo, dio po dio, jer je znao da će ga svaki nagli pokret vjerojatno zaboljeti. Opet dolazi promjena vremena, što znači da će ga svaka druga kost u njegovu gorostasnom tijelu boljeti. Nije ni to od jučer, nego od silnih lomova koje je zaradio na vratolomijama tijekom godina službe. Nakon presvlačenja koje mu je oduzelo više energije i truda nego što je očekivao, navukao je stari, smeđi, otrcani kaput i vratio se u surovu realnost. Baš poput kaputa, život mu je također bio na neki način otrcan. Krpao je život jednako kako je krpao i stari kaput. Volio je taj kaput.

Uz velik napor ustao je sa stolice pa odšepao do vrata. Svojom velikom rukom, iz prvog pokušaja, pronašao je kvaku na teškim vratima u polumračnoj prostoriji. Šepajući, krenuo je niz ulicu razmišljajući kako će preživjeti još jedan dan, kako ovaj posao više nije vrijedan ugrožavanja njegova zdravlja i kako je vrijeme da ode u mirovinu. No, od čega će onda živjeti?

Sjedio je u prljavoj sobi, oronulog i neuglednog izgleda, za stolom i pred pisaćom mašinom na kojoj se svakih petnaestak minuta neko slovo zaglavilo. U zadimljenoj sobi i pored napuknutog prozora često je tražio inspiraciju. Životna želja mu je bila ostaviti neki trag u ovome svijetu. Završio je neki pretjerano kritički članak na temu propadanja kulture u njegovu gradu. Povremeno je pisao članke za lokalne novine kako bi se jednom tjedno mogao počastiti čašom viskija u obližnjoj krčmi, ili pak kakvim odreskom za večeru. Vjerojatno je činjenica da si takav luksuz može priušiti jednom tjedno bila zaslužna za to što je naučio uživati u hrani i piću kada ima prilike. Kada je bio siguran da članak više neće mijenjati, posvetio se onome što ga muči u posljednjih mjesec dana.

Lice ispod šminke. Autobiografski roman. Pisao ga je već duže vrijeme, ali u ovih proteklih mjesec dana napisao je samo dva kratka poglavlja. Bio je ljut. Osim egzistencijalnih pitanja, mučilo ga je i to što nema inspiracije za roman koji piše po uzoru na vlastiti život. Kako je moguće da mu je život postao toliko dosadan i monoton da bi i samo opisivanje toga svega bilo čisto gubljenje vremena? Išao je sam sebi na živce. Ništa od pisanja ni večeras.

Umoran i potišten, popio je tabletu protiv bolova i dva Normabela s ostatkom lošeg vina koje je dobio u redakciji kao ispriku za odgodu isplate plaće. Odšepao je do kreveta, te se ispružio na krevet. Nije dugo trebalo da ga lijekovi, skupa s vinom i umorom, natjeraju u san. Nadao se da će sutra biti bolji dan. Možda barem večer bude bolja, s obzirom da će dan vjerojatno prespavati.

Opet je sanjao isto. Propali roman, preranu smrt i dvoranu punu ljudi koji se na njegov nastup nisu ni zacerekali.


AUTORICA: Mirta Kustec

  • Facebook
%d blogeri kao ovaj: