Klinci u Muzeju

Zvanično je otvoren, uspjeli su. Pomislim koliko su samo osnivači i organizatori sretni kad u meni, koja sam samo posmatrač, nešto „igra“ i „poskakuje“ od uzbuđenja. Gledam slike prve postavke, pratim reakcije medija i komentare na društvenim mrežama. Žao mi što oni koji se nešto pitaju ne mogu da osjete ovo što ja osjećam. Malo mi je i krivo što nemaju sposobost da razumiju značaj i simboliku ovakve jedne institucije.


Tekst je u originalu postavljen na web stranicu gugu.ba


Gledam djecu kako se svađaju oko prazne plastične flaše od soka, dok se oko njih prostiru kvadratni metri igračaka, puzli, kockica, bojica, lopti… neću ništa reći, jer šta god da im kažem, ta flaša je trenutno najbolja igračka na svijetu. Dječija posla. Ne tako davno i ja sam bila dijete. Možda i jeste bilo davno, samo se meni tako ne čini. Bila sam malo starija od svog sina kada mi je oteto najdragocjenije doba života, kada sam morala naučiti da se nosim sa tim… ratom. I pored tog strašnog dešavanja, djetinjstvo tih ratnih generacija je bilo divno, jer smo mi to tako htjeli. Bez lagodnog života i igračaka, nalazili smo načina da se igramo, družimo, učimo i da rastemo.

Stanem na lego kockicu i zažmirim od bola. Nisam ljuta, ne danas. Danas sam zahvalnija nego jučer jer moja djeca imaju sve što svako dijete na svijetu treba da ima za sretno i bezbrižno djetinjstvo.

Idemo mi sutra u Muzej.

Govorim svom suprugu.

Da nisu oni mali za to? Mislim, da shvate?

Pa jesu, ali želim da idu sa mnom. Jednostavno mi trebaju.

Poslije posla, sa nekim čudnim osjećajem, spremam djecu za to veliko putovanje. Dječak zna gdje idemo i pita ima li u Muzeju da se kupi sok, jer će sigurno biti žedan. Strpljivo mu objašnjavam da idemo gledati stvari i čitati priče i da će biti zanimljivo ako me bude slušao, a sok ćemo kupiti u prodavnici gdje se inače i kupuju sokovi. Spremni i uzbuđeni zbog izlaska, krećemo u ovu novu avanturu, kako inače nazivamo sve ono što prvi put zajedno uradimo.

Dok prilazimo toj kockastoj zgradi Historijskog Muzeja, osjetim laganu jezu. Djeca se utrkuju do ulaza. Ljubazni čiko na vratima nam pokazuje put do postavke. Divna crvenokosa djevojka širokog osmjeha nam želi dobrodošlicu i uvodi nas u prostoriju u kojoj me savladavaju emocije na minut, kao da sam na trenutak postala ona ja od sedam godina, tu sa svojom djecom. Osvrćem se oko sebe i gledam te predmete sa kojima sam dijelila jedno značajno razdoblje života.

Nema ni početka ni kraja, to je poseban svijet. Zajedno, stajemo od jednog do drugog predmeta i zadržavamo se na onim koji su njima najzanimljiviji: gumena patkica, crteži Disney likova, mali robot, maskirni prsluk i biciklo, za koje je moj sin izrazio želju da ga provoza.

I? Kako je bilo?

Vidio sam malu jabuku. Mama kaže da nije prava. I jako je mala.

Zadovoljno se nasmijem. Možda i jesu previše mali da bi shvatili šta ta soba znači meni, ali lijepo je imati mjesto gdje mogu dijeliti dio svoga djetinjstva sa svojom djecom i gdje mogu svoju priču, istinu, ostaviti budućim generacijama na čuvanje od zaborava. Zato ja želim Muzej ratnog djetinjstva.


TEKST: Erna Šošević

  • Facebook