Kradljivica knjiga, Markus Zusak

Prošla nam je godina bila posebno u znaku književnih adaptacija na veliko platno, tako da se i nisam previše iznenadila kad sam čula za ekranizaciju Kradljivice knjiga (The Book Thief) Markusa Zusaka. Prva pomisao na informaciju mi je bila: “Oh, kvragu, uništit će mi još jednu odličnu knjigu!”. Nemate pojma kako mi je drago da sam bila u krivu.

Ja sam je, naime, čitala još jako davno tek kad je stigla na naše police, i mogu reći da sam bila oduševljena njome na prvo čitanje. Svidjela mi se jer je drugačija od većine knjiga koje sam čitala, posebno stil kojim je pisana (sama Smrt kao narator, a svatko od nas ima točno toliku količinu morbidnosti u sebi da posluša što nam to ona ima za reći i pokazati).

Mogu samo reći da su me rijetke knjige potresle i ostavile takav dojam na mene. Priznajem, malo sam bila skeptična što se filma tiče, posebno radi odabira relativno nepoznatih glumaca za glavne likove Liesel i Rudya, ali klinci su to majstorski odradili (Sophie kao Liesel pogotovo). No, kako je ovo prvenstveno mišljenje o knjizi, bio bi red da kažem nešto i o njoj samoj, zar ne?

Radnja knjige započinje jedne zime, 1939. da budem precizna, i počinje jednom Smrću i jednom knjigom…

Pratimo život djevojčice Liesel u vrijeme mračnog doba Drugog svjetskog rata i progona svega ne-njemačkog. Pratimo jednu žeđ za znanjem, za čitanjem, za pisanim slovom… pogotovo u vrijeme kada su knjige bile prisutne na kapaljku, a ne kao danas. Sama Smrt nam je vodič kroz cijelu priču. Gledamo stvari njezinim očima. Pomno nam objašnjava ljude, njihove navike, opise i u pojedinim poglavljima jednostavno želiš ući u knjigu jer imaš osjećaj da već jesi unutra.

Nakon smrti brata, Liesel odlazi živjeti kod posvojitelja, obitelji Hubermann u ulicu Himmel (Nebo).
Kod novog tate Hansa, velikog srca i dječje lagane duše, i nove mame Rose, dežurnog gunđala i katice za sve. Njezin novi otac je ujedno i njezin prvi prijatelj u novom gradu, uz Rudija, dječaka iz ulice.

To je priča o borbi, o odrastanju, o nadi, o velikom prijateljstvu, ljubavi do groba i naravno – knjigama. Jedna knjiga za smrt brata… jedna spašena iz ognja lomače… jedna izvučena iz vode i dječak kose boje limuna… jedna za Maxa i prozor u svijet.

Liesel postaje kradljivica knjiga, vođena željom za znanjem i ne usuđujem se pomisliti koliko je hrabrosti za to bilo potrebno, posebno u mračno doba bezumlja i besmislenog paljenja knjiga te progona svih koji ne misle isto. Knjiga je osuda jednom vremenu i sam podsjetnik da se ne zaboravi, nikada! Kraj je potresan.

Rijetko kad plačem nad knjigom, ali iskreno, ova me potresla i rasplakala kao malo dijete! Posebno smrt Rudija, dječaka kose boje limuna, koji nije dočekao svoj prvi poljubac… i Hansa, najvelikodušnijeg čovjeka na svijetu… tad je njegova harmonika zauvijek utihnula.

Sad, da se malo vratim i filmu, jer ipak sam njime i počela ovu priču. Film je, po mom skromnom mišljenju, odličan! Iznenadilo me koliko su truda uložili u sitnice. Na prvu sam malo ostala zbunjena kada je narator (tj. Smrt) prikazana u muškom licu, jer sam navikla da je naš prijevod knjige pisan u ženskom licu (ipak je kod nas “ova Smrt”) i manjak naracije s obzirom na količinu iste u knjizi, očekivala sam više.

Likovi Rose i Hansa su prikazani s puno manje dubine nego u samoj knjizi, ali naravno da mi svi znamo da ni jedan film ne može biti doli sjena knjizi po kojoj je snimljen, pa je to i očekivano. Sve u svemu, knjigu bih preporučila svima, uvela je u obaveznu lektiru da se nove generacije uče na nekim našim greškama kao što i mi učimo na greškama naših predaka.

TEKST: VALENTINA BAGARIĆ

  • Facebook