Kratke impresije

RASTANAK

Nastupilo je nekoliko minuta tišine. Oči uprte u pod odavale su nekakvu nesigurnost u sebe, u nas. Nisam imala potrebu prekinuti taj začarani krug šutnje, jer bih time samo pogoršala ionako nestabilnu situaciju. Ipak, počela sam nervozno lupkati podužim noktima po staklenom stolu, ne bih li nakratko usmjerila pozornost na sebe. Konačno su nam se susreli pogledi. Znala sam što slijedi. Zastala sam na sekundu, kako bih detektirala ono što mi nema snage izreći u lice. Bilo je suviše jasno – više ne postojimo. Oduvijek sam nastojala verbalizirati svoje sumnje, ali ponekad izrazi postanu preslabi, nedovoljno konkretni, jednostavno izgube svrhu. Naposljetku, baš kao i mi, odnosno, barem ono što smo bili. Da smo nastavili predbacivati krivicu i zamjeranja jedno drugome, prosipati teške riječi, navoditi gorke optužbe, slomili bismo ono neuništivo dobro koje nas je nagonilo na borbu. Zato je najbolje otići čiste savjesti i neokaljanog obraza, barem u mom slučaju. Što znači samo jedno – okrenuti se i otići bez zbogom.

MUK

Samoosuđena na samoću započela je uklanjati tek kanule pahulje po novom crnom kaputu. Zagledavši se u jednu, naizgled netopivu, ili barem izdržljiviju od ostalih, u umu joj se vrzmala ideja raskrinkavanja prešućivanih intriga. Kako bi postupila da mu ponovno začuje glas; isti onaj koji joj satima zboraše o korelaciji između svjetskih religija i povijesnih dogodovština? Nepotpuno je ustvrditi kako priželjkivana amnezija putuje suviše polagano ostavljajući ih nespremne za idući korak, a opet nedovoljno vješte u ostvarenju sudonosnih pečaćenja duha. Razlomljeni istinom i nesigurni naznakom, krivudat će možda još sličnijim usmjerenjima riječi, ali zasebno, svatko na svojoj strani svemira…

O PROŠLOSTI

I onda te nešto katapultira nazad. Naizgled nevažna sitnica, mnogima tek usputna trivijalnost svakodnevnice. Odjednom osjetiš iznenadni zagrljaj na peronu dolaska, promrzlo srce koje drhti kao da će iskočiti iz grudi, ispijanje lipova čaja u spokojnosti tople sobe… sjetiš se višesatnih polemiziranja oko duhovnosti, povijesnih događaja i književnih pravaca. Zatim te pogodi sjaj u očima koji ti prožme cijelo biće, parfem čiji se miris ne zaboravlja, a onda aktiviraš samokontrolu i oboriš pogled ka tlu. Jesen je ponovno stigla, možda je čak uzvišenija no one prije, ali samo jedna, nedovoljno proživljena, neprežaljena, ostaje doživotno u našim umovima. O srcu nije mudro govoriti, apsurd je ustvrditi da nas još uvijek tišti i neizdrživo mori ona nepovratna polovica koju smo poklonili jedno drugome… jedino što mogu učiniti asocira na monološku minijaturu, bljesak retoričkih zapitkivanja… Bože, jesam li dovoljno puta odsanjala neodsanjani san?


AUTORICA: Lorena Kujek

  • Facebook