Kuga

Usnuli ljudi možda i nisu, no sve su gradske životinje sasvim sigurno čule, drhtavi, duboki glas kojim je zemlja izgovarala svoj ritualni priziv nadolazeće pošasti:

Gori kao ždrijepci jesenje suše koji se okupljaju u humke nasred šuma. Gori kao bodež usred žestokog plesa s kožom. Gori kao ljudska srca nabodena na svijeni nokat Ljubavi!

Nisu razumjeli njezin jezik, niti su joj mogli odrediti godine. Bila je stara, ali vitalna, vijugava kao jegulja i isprana kao obrazi nakon plača.

“Tko ste vi?” Upitali su zamišljenu ženu koja se odjednom našla usred njihovog tabora. Austrijski vojnici osjećali su kako im se grlo steže, iako ih je rat s Turcima odavno navikao na strah. Nepoznata došljakinja je ipak negdje duboko ispod čela nosila znak da je mnogo opasnija.

“Čuma*”. Odgovorila je na svojem jeziku. (*kuga, makedonski, op.a.)

“Vjerojatno netko od ovdašnjih stanovnika”, zaključio je jedan od vojnika.

“Skopje gori”. Rekla je ravnodušnim tonom, ali ruka koju je uperila nije pokazivala u smjeru grada, već prema glavnom šatoru.

Vojnici su smjesta potrčali onamo, praznovjerno uplašeni za svojeg generala. Zatekli su ga kako gotovo spokojno leži, kože prekrivene crnilom, teškog daha i zakrvljenih očiju usredotočenih na nešto nevidljivo. Jedan od njih je primijetio da u rukama grčevito drži komadić pergamenta.

Piccolominijeve usne izgubile su prepoznatljivost i pretvorile se u suhu, razrovanu zemlju kroz koju se krv mjesto pepela provlačila reljefom njegovog lica. Otjecala je kao rijeka niz njegovu čeljust i uspravne kule njegovih zubi.

“Gorim!” Izdisao je. Naglo uznapredovala bolest činila je njegovu vlastitu kožu tuđincem, kao da prestaje biti dio njega, poput zapaljenih gradskih fasada.

Koprena delirija mu se navukla na oči i prizivala je svoje kazalište sjena na njegove kapke. Umirući, obavijen plaštevima svojeg šatora, u mislima je vidio oganj koji se ogledao u vodama Vardara, ispijajući zgrade kao ukusni nektar.

Kada mu je korak prvi put ošinuo kaldrmu, osjećao se čudno. Usporeno se kretao kamenim mostom prema uličicama s kojih su ga promatrali manastiri, bezastani i džamija, dok su ga psi prosuđivali pogledom čovjeka vukući se kraj njega. Činilo mu se da njegovo bilo otkucava ulicama, odbjeglo iz njegovih vena. Ili možda to i jesu bile njegove vene? Spalite grad, tako prizivna misao, ako je Rim gorio, zašto ne bi ovaj beznačajni vez u tkanju velikana?

On je stajao na sigurnoj udaljenosti sa svojom vojskom i činilo mu se da su on i božanstvo vatre jednaki u proždrljivosti. Istjerat će proklete Turke vatrom natrag na istok, što dalje od Beča. A ovaj će grad gorjeti u njegovom osmijehu.

Crni se zrak spustio tako prirodno, kao da oduvijek ovdje boravi i samo čeka da ga netko oslobodi trljanjem magične svjetiljke. Znao je da nije sam kada ga je grad pogledao svojim nagriženim očima.

Progovorio je onim istim pritiskom u krvi koji ih je vezivao, glasom pucketanja i mrvljenja kamena.

“Gori!”

Znao je da se obratio njemu.

Crna se Čuma spustila do njegovih vjeđa i istrgnula pergament koji je još uvijek držao u šaci. Tek jedan list u požaru uništenog spisa velikog Khalida ibn Yasida, arapskog alkemičara.

Dok su mu delirične misli putovale niz vrijeme, Kuga je polako rušila temelje njegovih struktura, obojila crninom njegove fasade, razorila mostove njegovih arterija. Godine 1689., Skopje je umiralo u ognju. Čovjek koji ga je dao spaliti, izgorio je crnom smrću. Riječi su mu se vratile, odbivši se o magijsko zrcalo nevidljivog kožuha, zadržavši njegov šapat među kamenjem. “Gori”.

Zauvijek je ostao ondje, u prašini koju i dandanas raznose pseće šape gdje sam ga vidjela. Naši su možda gradovi u kojima se rodimo, ali naši su sigurno i gradovi s kojima umiremo.

Kretnjama djeteta, izašla je na ulice i prepustila stranicu vjetru koji se razbuktao opustošenim trgom. Pogledom se osmjehnula duhu Karpoša Vojvode, pobunjenika protiv Otomanskog carstva koji će tek nekoliko tjedana od velikog požara ondje biti smaknut i alkemičarovom čelu koje je virilo kroz pocrnjelo drveće, te čiji je sada već gotovo uništeni spis nekoć spavao u izgorjeloj knjižnici džamije.

“Tko nađe, njegovo je!” Ispratila je dijelić uništene knjige. “Kad utihnu razaranja, tražit će ostatke. I tako će ono što je oduvijek bilo dostupno, postati misterija”.

Ana Avramović

Rođena 1983., po obrazovanju kulturolog (s naglaskom na antropologiji), trenutno živi u Rijeci i veliki je ljubitelj mitologije, drevnih jezika i pisama, spekulativne fikcije, putovanja i okultizma.

  • Facebook
%d blogeri kao ovaj: