“Lastavica” kao spas

Jutros, u online listu za školsku praksu, pročitam fantastičan naslov:

Čitanje kao kazna za vandalstvo.

Tekst je informativnog karaktera, ali govori jako puno. Priča dolazi iz Amerike gdje je grupa maloljetne djece, grafitima uvredljivog, seksualnog, rasističkog i nacističkog sadržaja, vandalizirala zgradu koja je u 19. stoljeću služila kao jednosobna škola za djecu afroameričkog porijekla za vrijeme segregacije. Još gore od toga je priznanje jednog djeteta, da uopšte ne zna šta predstavlja svastika.

Ono što me zadivljuje jeste odluka sutkinje u ovom procesu: u presudi je navela 35 književnih djela od kojih okrivljeni moraju izabrati 12. Svaki mjesec moraju pročitati po jednu knjigu i napisati esej o njoj. Kažnjeni su i odlaskom u Muzej holokausta u Washingtonu i Smithsonian muzeju američke historije. Presuđeno im je i pisanje sastava o uticaju svastike i fraza koje su ispisivali na oskrnavljenoj zgradi te o nacizmu, linčovanju i diskrimitornim zakonima.

Najsavršenija presuda za ovakav zločin, pomislim, a ja se razumijem u presude. U određenoj mjeri se razumijem i u ograničenost i manjkavost našeg pravosudnog sistema. Informisana sam o broju maloljetnih delikvenata u našoj državi i njihovom povratku kriminalu. Presuda američke sutkinje je najbolji primjer kako država može preuzeti ulogu roditelja kada to treba. Čitanje, pisanje i učenje.

Mene kao roditelja jako brinu slučajevi kao što su ovi. Svjesna sam da u našem društvu ima i gorih primjera ponašanja maloljetnika “preuzetih” od uzora koji to nikako nisu, najviše zbog ne čitanja, ne pisanja i ne učenja. Biblioteke su zamijenjene kladionicama, knjige tabletima i mobitelima, a bilo kakvo istraživanje o bilo kojoj materiji već ima urađeno na internetu. Ono što nam je kao društvu najpotrebnije, najmanje se koristi.

Moja mama, čijim se odgojnim metodama što sam starija sve više divim, imala je odličan sistem za sticanje navike čitanja. Kako pamtim, sestra i ja smo bile okružene slikovnicama. Svaka knjiga koja bi nam bila od koristi, našla se u našim rukama. Kada smo se zasitile listanja, dobile smo kasete sa kojih smo slušale bajke, basne i priče Branka Ćopića, od kojih glas genijalnog Zijaha Sokolovića dok recituje Ježevu kućicu, još dobro pamtim. Ni u ratu nam knjiga nije nedostajalo.

Jedan dan 1994. godine, mama se pojavila na vratima sa naramkom lektira “Lastavice” i isto toliko ih je imala u paketu pored nogu. Komšija Kasim odlučio pospremiti stan, djeca odrasla, knjige mu ne trebaju. Složene u mojoj sobi na dostupnu policu, jedinstvenih ilustracija i sadržaja koji desetogodišnjem djetetu otvara vrata svijeta puno ljepšem od onoga u kojem je provelo dobar dio djetinjstva, bio je mojoj mami savršen poklon. I tako je počelo. Kada god bih joj se žalila da mi je dosadno, ne mogu spavati ili ne znam šta bih radila, samo bi kratko odgovorila: Uzmi knjigu i čitaj.

Prvu knjigu mi je ona izabrala, “Orlovi rano lete”, koju sam pročitala za dva dana. Tako isto i drugu “Magareće godine”. Nakon djela “Družba Sinjeg galeba”, nisam mogla stati. Tom Sojer, Posljednji Mohikanac, Mali princ, Robinzon Kruso, Bijeli Očnjak, Alisa u zemlji čuda i mnogi drugi likovi te čarobne kolekcije su mi godinama postajali najbolji prijatelji. Nije me zanimao ni nacionalizam, ni rasizam, ni mržnja… sve zbog te čarobne rečenice: uzmi knjigu i čitaj.

Iz vlastitog iskustva znam da je prava knjiga veliki pokretač, može promijeniti mišljenje i ponašanje. Ljudi kojima nije poznata kultura čitanja, radije bi “ležali” 2 godine u zatvoru, nego čitali jednu. Zamišljam slične presude naših sudaca maloljetnim delikventima, cijeli proces nametanja čitanja i pisanja takvoj djeci i rezultat, koji je skoro pa moguće uhvatiti. Na žalost takav proces rehabilitacije nije zanimljiv našim zakonodavcima, pa se ponovo moramo okrenuti i uzdati u institucije roditeljstva i školstva.

Uskoro ću i sama imati školarca u svojim redovima i polako skidam prašinu sa svojih “Lastavica”, željno iščekujući dan kada ću mamine metode primjenjivati na svom terenu.

Erna Šošević

Sanjar, ali i realista. Uživa u neočekivanim prevratima života, dobroj knjizi i društvu. Ljubav prema pisanju i književnosti na jedan period je zamijenila pravom, da bi se uz mali poticaj vratila na te zaboravljene staze sa novim shvatanjem sebe i okoline. Dvoje djece, supruga i porodični život smatra drugom karijerom. Članke objavljuje i na gugu.ba.

  • Facebook