Misteriozna ljepotica

Prve jesenje kiše počinju. Jedna mala kapljica, što  je stidno i polako skliznula niz prozor, podsjetila me je na nju. Sjećam se da je bila sredina oktobra. Djed nas je zauvijek napustio. Za mene to nije bilo naročito bolno, jer nažalost nisam odrastao uz njega. Nešto drugo je bilo bolnije. I danas me to proganja. Jedne oči, oči žene koju nikada nisam upoznao.

Nije nas bilo mnogo, a dan je bio hladan i tmuran. Kiša je lila kao iz kabla. Bio sam promrzao od vjetra što je sa čistine dopirao. U jednom trenutku su mi odlutale misli, požalio sam što nisam odrastao  uz djeda. Naglo sam se okrenuo u stranu kako bih sakrio suzu, što se otela iz oka. A onda mi je nešto odvuklo pažnju. Nisam više osjetio ni hladnoću, ni kišu. Zaboravio sam na djeda. Ugledao sam neobično stvorenje. Malo dalje od mene stajala je djevojka sa crnom maramom na glavi.

Ne mogu reći da je to najljepša djevojka koju sam ikada vidio, ali bila je zasigurno jedina koja je imala takvu moć u očima. Pramen zlaćane kose joj se pomolio ispod crne marame, koja je dodatno naglašavala moć i plavetnilo njenih očiju, tog prostranstva u kome sam se izgubio. Samo na trenutak su nam se pogledi sreli. Postidjela se i pognula glavu. I ja sam se okrenuo, ali samo iz ljubomore. Nisam htio da je vidi iko drugi sem mene. Nije prošlo mnogo, a već sam osjetio čežnju. Okrenuo sam se da je nađem, da nahranim oči i dušu, ali onda sam osjetio bol. Ona više nije bila tu. Dugo sam je tražio pogledom, ali nje nije bilo.

Godine su izmicale, jedna za drugom. Dolazio sam često na groblje, samo ne bi li je sreo. Ali uzalud. Čežnja i ljubav prema njoj su se preplitale i lomile mi srce. I danas me boli ona, i njen pogled, jer to je sve što imam od nje. To je bio ujedno prvi, a i posljednji put da sam je vidio. Nikada nisam saznao ko je ona, niti zašto je došla baš toga dana na groblje. Bože, zašto je pobjegla od mene?

Ljubav je kad je neko tvoj svijet. I kad sve što ti je u životu potrebno ti nalaziš u voljenoj osobi.

Mogu pobjeći dovoljno daleko od svega. Ali nikada ne mogu pobjeći dovoljno daleko od sebe.

Kad sreća odlazi korak joj je tih i lagan.

Možda nemamo istu sudbinu, i to je ono po čemu se razlikujemo. Ali zato postoji nešto što nas sve spaja, a to je smrt.

Čuvajte se. Nemojte biti žrtve sopstvene dobrote.

Misli su najglasnije u tišini.

Kada ti sve u životu dobro ide, ubaci makar kamenčić u cipelu, da te žulja i podsjeća koliko treba da cijeniš ono što imaš, što je tvoje.

Nakon perioda zaljubljenosti, u kome smo svijet oko sebe vidjeli kao u snoviđenju, ili potpuno oslijepimo ili progledamo. U prvom slučaju govorimo o ljubavi, a u drugom o realnosti.

Postupcima, ponašanjem, riječima, gestovima, sami sebi određujemo mjesto u nečijim očima.

Ako tražiš istinu, ne traži je u riječima, nego u očima.

Ne postoje godine za ljubav. Nema pravila koje kaže kada ćemo nekoga zavoljeti. Zavolimo onda kad prepoznamo da smo sreli voljeno biće. Neko prije, neko kasnije, sve zavisi odakle jedno drugogom idu u susret.


AUTORICA: Nikolina Blagojević

  • Facebook
%d blogeri kao ovaj: