Muzika ju je vodila

Ona ga je voljela bezuslovno i bespoštedno. Nežno i strasno istovremeno. Njihova bliskost bila je poražavajuća za druge, neshvatljiva za običan puk. Postoje u nama neka osjećanja neprevodiva u riječi, koja se nikada i nikome ne mogu opisati, trenuci neopisivog bola sreće. Voljela ga je snagom svoje mladosti. Bila je poput vodeničara koji okreće težak točak sudbine. Nadala se da će u moru tih lica ugledati njegovo, da će njegov pogled sačekati negdje iza ugla, da će njegova pojava osvjetliti mračne tunele njene duše.

Sjaj u njenim lijepim očima je samo govorio koliko je zaljubljena. Svake noći bi zaspala sa njegovim likom u mislima i svako jutro dočekivala sa njegovim imenom na usnama. Jutrima su joj se golubovi okupljali na prozoru. Golubica je mirno gledala u nju okruglim, sjajnim očima, kao da razumije i njen bol i njen strah. U sledećem trenutku, zaleprša svojim bijelim krilima i vinu se put neba. Njena jutra su počinjala sa tihim tonovima melodije. Muzika i ples su bila njena umjetnost. Njena silovita strast. Vjerovala je u sebe, u svoj talenat, u svoju budućnost. Ples ima mnogo manje direktnih izražajnijih mogućnosti, nego jezik ili muzika. Lakše je iskazati svoja osjećanja u drugim umjetnostima. Ali i ples može biti isto toliko sugestivan, pod jednim uslovom: da bude savršen.

Ona je bila neko ko posjeduje to savršenstvo pokreta, neko ko je jednako lijep i spolja i iznutra. Pored njega, njega kojeg je tako strasno voljela, njena najveća ljubav je bila ples. U njemu je pronalazila spas i jaku utjehu. U srcu su joj izbijali gromovi, a u glavi vatrometi. Gledala je kao hipnostisana u ta dva oka. Iako je to bila slika, imala je osjećaj kao je gledaju i da se on laganim koracima približava. U jednom trenutku je pogledala u dubinu tih krupnih očiju i kroz njeno tijelo je prostrujala neka vrsta topline. U dubini tih prelijepih očiju se ogledala iskrenost, a ujedno i strah koji je on posjedovao. Bila je opčinjena njime. Svoj ples je posvetila njemu. Plesala je za njega svim srcem i svom dušom. Gubila je razum u tim notama, kao što je gubila svaki put kada bi je samo pogledao.

Njegovi dodiri su je ponovo rađali, njegova muškost je bila tako snažna, sirova, gotovo životinjska. A u isto vrijeme, njegovi prsti su bili nježni i meki poput svile, nije ni sanjala da takva strast postoji. Ipak negdje u dubini njenog srca rađao se strah. Bojala se tolike sreće. Uprkos strahu, ona se borila, nije odustajala. Mogla je odustati, ali nije. Želja za njim, za njegovim vrelim dodirom i nježnim poljupcem bila je previše velika da bi ga pustila. Imali su oni isti strah. Jecali su tako jako da ih niko nije mogao čuti. Nadala se da postoji možda neka mogućnost da joj vjeruje. Da će ona biti ta koja će njegovo srce njegovati svojom nježnošću i pružiti mu ljubav. Uz ples i muziku joj je bilo lakše. Muzika ju je vodila na put bez povratka.


AUTORICA: Marija Lahovski

  • Facebook