Ne zaklanjajte mi sunce

Još jedno jutro… još jedna sumorna magla i stud oko mene. Otisak ruke na jastuku kao borba plača i smijeha, o da baš kao i ova moja tuga i strah. Tragovi… znam sve će jednom biti juče.

Pogled mi pada na stari kofer obljepljen crno–bijelim novinama Pariza i Londona, razmišljam o toj povezanosti, o toj neraskidivoj niti crnog i bijelog. Da, sigurno postoji u tom mom starom koferu „taster“ sreće, jutros sam odlučila zaploviću u te dubine. Na putu do posla, mame mi osmijeh lipe prekrivene bijelim pahuljama.. maštam o jutru u kom ne brojim padove i jasno vidim ozareno lice u ogledalu srećno. Pomislih na tren možda sam to ja.

Dok brojim svoje stope i radujem se pucketanju bijelog čuda sa neba upoređujem se sa tom hladnoćom i ledenicama. Šta mi je ostalo, šta sam dobila? Zaleđene suze… Poznati glas vraća me u stvarnost.

Dobro jutro!

Smrznuta silueta čovjeka stajala je ispred mene, sjetih se lika, a i šake njegove mi pomogoše da se složi slika.

Dobro si? Dugo te nisam vidio.

Ponudih mu svoje rukavice i zastidih se tih malih šaka i umornog lica. Počeo mi je pričati o praznicima i sreći… uključih se u razgovor.

Ti si neko ko zna da nosi sve na licu i tugu i bol, a i sreću; divim se tvom „kezu“, a znaš ja te čitam.

Odgovorih mu: Smijem se uvijek licemjernom svijetu, nije lažna „fasada“ moj osmijeh treba znati samo sa čudnim ljudima, kakva sam ja.

Ušao je u raspravu dobrog i lošeg o brigama koje ostavljaju trag na licu o borama, smijala sam se i priznala mu: kamo sreće da je više ljudi kao ti moj Profesore! Počeo je priču o dječaku i njegovom životu u buretu, kako je bio pametan i jednog dana zamisli kralj ga pita:

„Sve što želiš daću ti, nauči me toj svojoj pameti.“ Rekao je samo: Skloni se! Zaklanjaš mi Sunce! Ne zaboravi moju priču, molim te!

Potapša me blago i očinski po ramenu kao da će sve biti u redu i nastavi put dalje. Zahvalih mu se. Danas sam se zahvaljivala i mom crno- bijelom koferu na tasteru, a i ljudima koji nose sreću i dobrotu u očima.

Da, neću dozvoliti da mi zaklanjaju Sunce! Danas upisujem u svoj Dnevnik maštanja, traženja i lutanja: Vrijedni su samo oni koje vole te i sa grčom i osmijehom na licu, naučila sam oni koji mi „kriju“ zrake Sunca brišem i blagoslovene sve pahulje koje su prekrile lipe, male stvari zapravo jesu velike.


AUTORICA: Zorana Košpić

 

  • Facebook