Nešto između zmaja i ptice

Oduvijek sam voljela raditi apstraktne oblike od papira. Tamo negdje, na dalekom istoku, to zovu origami umjetnošću. Ne znam je li mi netko rekao ili sam pročitala. Vjerovatnije je da sam čitala pošto ljudi danas jako malo toga znaju, a ponajmanje komunicirati. Prilično sam sigurna da sam to sa papirom naučila od oca, ali jedva ga se sjećam. Moguće da je to samo želja djeteta da je ipak nešto ostavio u naslijeđe. Tko zna? Majku ne mogu pitati, pošto je nema. Mislim, ona je tu, vrzma se i obavlja svoje dnevne zadatke. Ali, kao da je nekoć davno podigla zid između te rutine koju obavlja i sveg ostalog. Teško se boriti s tim, ako uopće želite. Nisam još sigurna što želim. To je, kažu, u mojim godinama normalno. Vjerovatno i u onim kasnijim, prosijedim i pomalo zaboravnim. Iako mi to sada zvuči kao neki paradoks. Ukoliko se ne sjećaš pola stvari koje trebaš napraviti, kako bi se onda trebao sjetiti želja. Doduše, istina je da su one pomalo vragolaste pa uvijek nađu put do ispunjenja. Pretpostavljam da to tek trebam otkriti. I, ja svoje buduće želje ne dam nikome. Ni staračkim amnezijama ni mladenačkim nevjerovanjima.

Prije nekoliko dana sam završila fakultet i uskoro počinjem raditi. Sve kao po loju. Ne znam je li to netko pokušava izravnati račune, ali se ne bunim. Što se tiče origamija volim raditi ptice. Valjda zato što su uglavnom negdje gore. Slobodne i samosvjesne. Ovdje, sve nešto da budeš u kutiji – inače postaješ čudak. Moja majka se zove Kathryn. Pošto je prije par godina dobila nasljedstvo, provodi dane kako joj već padne na pamet. Drago mi je da voli knjige. Svaki tjedan si kupuje par novih, iako, ne ostavlja ih uvijek u kući. Ako smatra da nisu dovoljno dobre, završe u otpadu. Veseli je kada naiđe na takav primjerak. Ne zato što ih voli bacati, nego zato što ponekad voli biti razočarana. Pretpostavljam da je to kao ovisnost. Navučeš se pa ti povremeno treba šut. Drago mi je da nisam naslijedila taj dio njenog karaktera. A, svakako mislim da smo tu da budemo bolje osobe nego što to naši roditelji mogu biti. Kako bi inače ljudska rasa išla naprijed? Nikako. Zavezali bi se u čvor već prije nekoliko tisuća godina i od nas bi ostao samo crtež u nekoj jako mračnoj špilji.

Jednog od prethodnih dana sam na izlazu iz trgovine upoznala mladića. U ruci je držao kavez u kojem je bila ptica. Pretpostavila sam da je snob i da ne voli vidjeti slobodu. Ipak me razuvjerio. Naime, bila je ozlijeđena i ne bi je bilo dobro tek tako pustiti. Pronašao je tu negdje na ulici a sada je nosio veterinaru. Vidjela sam mnogo poluživih ptica na ulici. Niti jednu nisam odnijela veterinaru. Drago mi je da netko ipak jest. Danas odlazim na plažu, dan je nekako brz i magličast. Ako ne odem ranije nego inače, preduhitrit će me mrak. Ne nosim knjige već samo gledam uobičajeni ples ljudi, i mora, i topline. Do mene sjedaju dvije bakice. Jedna je stara, a druga se takvom prikazuje. Nisam točno sigurna zašto. Ponekad ne shvaćam ljude. No, tko zna što se događa u njihovim glavama. Još nisam prokužila ni ovu moju. Majka kaže da nikada i neću. Ali, prilično sam sigurna da ću to učiniti bolje nego ona. Od bake, one prave, posuđujem papir i izrađujem morskog zmaja. Ovih dana se pojavljuju posvuda, valjda ne žele da ih zaboravimo. Ili nam pokušavaju nešto reći? Voljela bih biti šaptač zmajevima. Ne samo zbog toga što zvuči epski, zasigurno bi imali puno zanimljivih priča. A, ako nešto volim, onda su to zgode iz nekih drugih, nepoznatih svjetova.

Vraćam se kući navečer. Majka je malo pripita pa citira svoje omiljene pjesnike. Toliko je puna života da nisam sigurna bi li mogla podnijeti da je stalno takva. Možda se inače skriva, ali nisam sigurna zbog čega. Tek trebam odlučiti koliko mi je stalo. Sjedam na fotelju i pijuckam višnjevaču. Kao i uvijek, poziva me da joj se pridružim. Pošto ima po dva primjerka, zbirke poezije čitamo istodobno. Ponekad nadglasavamo jedna drugu, zaključili smo da je tako zabavnije. Ako smo posebno raspoložene, “čitaj” posvađane, onda su u pitanju i različite pjesme. Istodobno. Veoma osebujna kakofonija zvukova. Dosta kasno, na spavanje odlazim ispunjena. Svejedno, mjestima na stropu dodjeljujem ljude i zamišljam ih kako pričaju s mnom. Moja uspavanka još od ranog djetinjstva. Kada imam loš dan zamišljam one ne tako drage i praznim se. Služe svrsi. Svi mi, na ovaj ili onaj način. Sutra ću otići do tetke. Rekla je da je bolesna, ali znam da samo želi malo društva. Pošto nema nikoga osim mene, to je najmanje što mogu učiniti. Dok tonem u san, vidim dijelove nečijeg lica. Dodirujem ga rukom i odlazim…

Budim se i vidim da pada kiša. Sretna, otvaram prozor i dlanovima pozdravljam kapi. Na ulici svi žure želeći se skloniti negdje u toplo. Ja, s druge strane, želim što prije vani. Makar fotografirati, ako ništa drugo. Majka je već doručkovala i dobre je volje. Nikada nije dobre volje u ovo doba dana. Prilično sam začuđena. Nakon jela, napokon otvara karte. Prije dva mjeseca je vidjela oca. Od tada, često se viđala s njim i odlučili su opet pokušati. Primjećujem promjenu u njenom ponašanju. Doima se sretnom. Ako se slažem, predlaže da on preseli ovdje. Naravno, ne odmah, nego kada se malo upoznamo. Moram razmisliti o ovom prijedlogu. No, ja ću ionako uskoro otići. Bitno je da ona bude zadovoljna. Kod tetke sve po starom. Kolači i komentiranje dnevnih zbivanja. Ona susjeda je opet našla novog dečka. Onaj drugi susjed curu. Nikad nismo razumjeli zašto nisu zajedno. Na papiru su savršen par. Naravno, ne govorim joj o majci. Izbio bi skandal. Opet mi pokušava namjestiti nekog, ali joj govorim da sam zauzeta. Ako potrajemo dovoljno dugo, možda ga i upozna. Kolači su kao i uobičajeno, preslatki. Ipak ih moram pojesti nekoliko, da se ne naljuti.

Dolazim kući, a majka izgleda kao nova žena. Grli me. Ne sjećam se kada je zadnji put to učinila. Jako je uzbuđena, i tek sada može pričati o ocu. Nadam se da se neće razočarati. Ljudi često budu ovih dana. Vratio se natrag u grad jer mu je dosadio život na zapadu. Uvijek isto. Ja često razmišljam o odlasku. Mislim da i mene tamo nešto čeka. Vidjet ćemo. Uglavnom, on je zaradio dovoljno novaca da više uopće ne mora raditi. Kada priča o njemu toliko je drugačija od žene koju sam poznavala sve ovo vrijeme. Kao da je najbolji dio sebe čuvala za nekog drugog. Mišljenja sam da je nešto od toga trebala ostaviti za svoje dijete.

Neobično je kada prvi put vidiš oca. Znaš da u tebi ima puno toga što je njegovo. Gledaš mu ruke, oči, izraz lica. Pitaš se analizira li ljude jednako kao i ti. Ima li za njega kiša nekakvo značenje ili je ignorira? I, ono najvažnije, hoće li i ovaj put jednostavno otići. Možda će postati nešto više od stranca koji se sunovratio u tvoj život, tvoju nutrinu. Nadam se da će ostaviti veći trag. Rekao je sve uobičajene stvari. Da mu je drago što me vidi, i zagrlio me malo drugačije nego ostali ljudi. Nije pustio suzu. Možda je to učinio kasnije, na povratku kući. Ipak bih voljela da sam je vidjela. No, oprostit ću mu tu nepažnju. Sve je djelovalo nekako službeno pa smo se dogovorili otići na piće bez majke. Na splavove, moje omiljeno mjesto u gradu. Zaspala sam neuobičajeno brzo, bez razgovora sa stropnim ljudima.

Kada smo se našli, rekao mi je da je otišao jer nije bio dovoljno dobar. Znao je da bi nas sve upropastio da je ostao. Tada je bio olupina od čovjeka, i – sada je zaplakao, ništa što bi Kathryn učinila to ne bi promijenilo. Prebrzo je ušao u taj život odraslih. Samo zbog toga što je jako volio majku. Rekao mi je da nikada poslije nije imao drugu ženu. Nisam sigurna je li to moguće. Doduše, nije imao nikakvog razloga da laže. Danas mi djeluje tako samouvjereno da ne mogu vjerovati da je taj čovjek, moj otac, ikada bio netko drugi. Pretpostavljam da još ne znam sve odgovore. Vjerovatno nikada ni neću znati. Kažu da je bitno samo traganje. To mi je oduvijek išlo. Također, mislim da mi se moj otac sviđa. Kada smo odlazili s keja, poklonio mi je origami. Nešto između zmaja i ptice. Pomalo originalno; poput njega. Noću, kada spavam, ponekad mi se čini da leti. Često mi pokazuje neke druge ljude, zemlje. Nerijetko, i drugog sebe. Znam da trebam letjeti još dugo da bih mu bila ravna, ali to je sve što mi preostaje. Ići naprijed i hvatati zalet. Mislim da će mi se svidjeti u tim visinama.

Ivan Barić

Ivan Barić rođen je 26.06.1983. godine u Splitu. Pisanje je njegova velika ljubav i za njega nema boljeg načina da upoznaš sebe, kao ni da tu istu jedinku predstaviš drugima. Smatra da je dosta toga već rečeno, ali svaki pisac sa sobom donosi svoj stil otkrivajući tako nove i neistražene dimenzije. Nada se da će s vremenom mnogobrojni čitatelji uživati u njegovim svjetovima i u njima pronaći inspiraciju. Priče obično smješta u povučenije kutke zemlje, poput pustinja. U njima nerijetko glas svijeta biva nadjačan glasom istaknutog pojedinca. Posebna se pažnja pridaje opisu unutarnjeg stanja lika i njegova odnosa sa okolinom. Voli čitati Simmonsa, Asimova, K.K. Rusch, Roberta Reeda. Priče su mu objavljivane u Sferakonskoj zbirci, Marsonicu, Ubiqu, zbirci Makrokozma 21 te Knez Vladimir festivala Refesticon u Crnoj Gori.

  • Facebook