Nuspojava (4)

Pridružite nam se u novom nastavku interaktivno-kreativnog projekta „Nastavi priču…“! Krenuli s mjesečinom i potpuno nevinim upoznavanjem Henryja i Maribel, a prošli je nastavak neočekivanim zapletom odškrinuo vrata u domenu trilera. Današnji odlomak dalje otvara ta vrata, s malim dodatkom noira.

Prethodne dijelove priče u nastajanju pročitajte ovdje kronološkim redom:

Moje ime je Henry

Zrno promjene

Čovjek na slici

Uživajte!


Čuo sam glas kako me dozivao. “Gospodine Henry!” I onda ponovno. “Jeste li u redu?”

Otvorio sam oči i iznad sebe ugledao lik inspektora Davisa. Slika mi se izoštrila i primijetio sam njegovog partnera kako mi pruža čašu vode.

“Popijte ovo, bit će vam bolje”.

Ogledao sam se oko sebe i shvatio da ležim na kauču u, pretpostavljao sam, policijskoj sobi za odmor. Pridigao sam se u sjedeći položaj i sa zahvalom prihvatio ponuđenu čašu. Ali nisam uzeo niti gutljaja, tema mog razgovora s inspektorima mi se vratila u glavu. Maribel.

“Znači nisam umišljao, Maribel je zaista nestala?” Podigao sam pogled prema inspektoru Davisu. Na njegovom sam licu vidio nekakvo olakšanje. Vjerojatno jer sam nastavio s pričom o Maribel, bez njegove prisile.

“Da, bojim se da je tako”. Zastao je. “Moram pitati, jeste li sada u redu? Maloprije ste izgubili svijest, a činilo mi se da ste bili blizu toga i kada smo došli po vas”. Njegov ton zvučao je puno blaži od onoga na ispitivanju, tren prije nego što sam potonuo u tamu.

“U redu sam, samo… nisam danas jeo i nekoliko dana me muči slabost, ali… u redu sam”. Nadao sam se da ga je moje nezgrapno pričanje neistina prevarilo, jer sebe nisam u to uvjerio. Istina je da me je vijest o Maribelinom nestanku uznemirila, ali i da su moje nesvjestice uzrokovane nečim puno opipljivijim. Nuspojava.

“To je dobro čuti, jer vam moram postaviti još nekoliko pitanja”.

Klimnuo sam glavom osjećajući svaki pokret s prodornom glavoboljom.

Inspektor je sjeo na stolicu nasuprot mene. “Možete li mi reći gdje ste bili prošli vikend?”

Krenuo sam odgovoriti, ali sam se zaustavio, jer… nisam se mogao sjetiti. Očajnički sam pokušavao vratiti film na prošli vikend, ali sve je bila jedna velika praznina. Ako to kažem inspektoru, neće mi vjerovati. Ako slažem o tome gdje sam bio, vrlo lako bi me moja laž mogla sustići i obiti mi se o glavu. Davis me je neumoljivo gledao čekajući odgovor.

Podigao sam čašu koja mi je bila u ruci i polagano popio gutljaj vode. Uzimao sam si vremena dok sam razmišljao kako se postaviti.

“Inspektore, trebamo vas odmah”, trgnuo me glas s ulaza koji je pripadao djevojci u policijskoj odori. “Imamo novi trag”.

Kada bi samo znala koliko sam joj bio zahvalan na tome prekidu. Inspektor Davis i njegov partner su me zabrinuto pogledali, ali su odmah krenuli prema vratima. „Ostanite ovdje, brzo ćemo se vratiti“, Davis je dobacio i izašao.

Spustio sam čašu na obližnji stol i duboko udahnuo. Naslonio sam glavu u ruke koje su mi davale potrebnu potporu na koljenima. Sve se čini tako nerealnim, ovakve stvari se ne događaju meni. Jednostavan sam čovjek… probudim se, idem na posao, vratim se kući. Barem je tako bilo do prije nekih mjesec dana. Jedva i vidim Maribel koja me redovito dočeka s toplom večerom u spremljenoj kući, jer je uvijek na odlasku, čak i kad je molećivo gledam da ostane i pravi mi društvo koju sekundu dulje. To se zaista rijetko događalo, ali su mi ti trenuci značili puno. Kao i Maribel.

Koliko sam je upoznao u proteklih šest mjeseci, toliko i još više je ostalo misterija. Bez obzira na to, osjećao sam neodoljivu privlačnost koja me je nevidljivom rukom vodila k Maribel od prvog trena kada sam je ugledao na svom kućnom pragu. Gdje je moja Maribel? I zašto se ne mogu sjetiti što sam radio prošli vikend? Ako nisam odskakao od svoje rutine, to je bilo vrlo malo, vikendi su bili jednolični i bezbojni bez njenog prisustva.

Netko mi se naglo pojavio u vidokrugu i trznuo sam glavu prema gore. Moja glavobolja nije to prihvatila najbolje. Bila je to ona ista djevojka u uniformi koja me prije desetak minuta spasila direktnog laganja autoritetu.

“Gospodine, inspektor vam poručuje da ste slobodni. Izašli su na teren i ne zna koliko će se zadržati stoga smijete otići kući. Ali ne napuštajte grad i javit će vam se za novi susret”. Iako su joj riječi bile izgovorene strogim policijskom tonom, nikada nisam osjetio veće olakšanje. Napustila je prostoriju istom brzinom kojom je i ušla, osjetio sam hitnost u njezinom glasu i hodu. Sigurno imaju neki novi trag u slučaju nestanka, mora biti to.

Izašao sam iz policijske stanice na svježi zrak koji mi je donekle vratio prisebnost. Već se spuštala tama, a pun mjesec je obasjavao ulicu i bez uličnih svjetiljki. Zapitao sam se koliko sam vremena proveo u sobi za ispitivanje i u nesvijesti. Sve zajedno mi se nije činilo više od sat vremena, ali večernje sjene su imale bolji argument.

Sjetio sam se fotografije koju mi je inspektor Davis pokazao, one na kojoj je čovjek nalik meni u strastvenom zagrljaju s Maribel. Tada sam odbijao svaku pomisao da bi taj čovjek na slici mogao biti ja, jer nikada nisam bio tako blizak s njom. Ali sada… sada više ni u što nisam siguran. Zašto se ne mogu sjetiti? Kako bih tako što mogao zaboraviti? Frustracija me izjedala. Zagrnuo sam kaput čvršće oko sebe dok sam kretao prema kući, pomislio sam, gdje me Maribel neće čekati. Jesam li ipak imao nekakve veze s njezinim nestankom?

 

TEKST: DIJANA DRUŠKIĆ

Sljedeće poglavlje: Posljednje poglavlje


Za više informacija o projektu i kako možete sudjelovati pogledajte uvod u projekt i prve rečenice.

  • Facebook