Obala snova

Ugodna i topla proljetna noć. Sava. Zrcalo na kojemu plešu svjetla grada. Sretna lica. Zagrljeni. Ja… Usamljena. Još uvijek zatočena na obali snova. Ne prolazi. Znam, još dugo će trajati.

Ponekad se pitam postoji li još netko poput mene u ovom svijetu beskrajnih mogućnosti, a opet, u svijetu u kojemu smo okovani i  pretvoreni u marionete, da, marionete. Činimo i ono  što ne bismo htjeli, jer nas život jednostavno na to tjera. Moramo biti odvažni, paziti da ne budemo manji od prosječnih ljudi, jer to je jadno. Da, moramo. A što od toga imamo? Što ja od toga imam? Suze i bol. Ranjenu dušu. Izgubljenu ljubav…

I on  nije htio biti manji od prosječnih ljudi, zapravo, htio je biti veći, najveći. Žalosno je što su mi trebale dvije godine da shvatim da je to nadasve pogrešno, jer čovjek ne može tako živjeti: jedno  biti, a drugome težiti. A težio je za stvarima koje su bile miljama daleko od njega, od stvarnosti. Ne, nije želio kuću, ženu, obitelj, sreću… želio je vilu s nevjerojatnim pogledom, jahtu, neograničeni broj skupocjenih automobila, bazen, djevojke s naslovnica… Bio je više no nesvjestan da mu zidovi ne mogu reći “Volim te”, da ga jahta ne može zagrliti, da mu automobil ne može utisnuti poljubac; pa čak i da djevojke s naslovnica ne mogu zagrijati srca, ne, zbog načina na koji ih je htio uz sebe.

Sreća je uz materijalno kratkotrajna, na kraju dana ostaješ sam.

Sjećam se dugih šetnji uz Savu. Sjećam se naših odraza na vodi: Dvoje u ljubavi.

Ništa nas nije moglo rastaviti, imali smo ono nešto što je neuništivo: Naš svijet, našu obalu snova.

I  tu je bilo dopušteno sanjariti. I sanjarili smo, ali sada znam, posve drukčije. Sada sam svjesna da sam sanjarila o njemu čak i onda kada sam ga imala. Njegove riječi i djela značili su nešto posve suprotno od onoga što sam tada poimala. Bile su to isprazne riječi, isprazna djela.

Boli, ali više od svega boli njegova tišina, ono što je tišinom govorio. Oh, bile su te riječi tako glasne i očite… dugi, hladni pogledi, duboka zamišljenost… njegovo lice iscrtano nezadovoljstvom, usiljeni poljupci, ledeni zagrljaji… tišina koja govori više od najglasnijih riječi.

Zaboljele su me njegove laži na rastanku, riječi koje je s lakoćom prevalio preko usana i pokušao me uvjeriti da su istine.

“Znaš da sam te volio više od života. Volim te i sad. Patiti ću, ali tako mora biti, tako je najbolje za oboje”, rekao je s tonom tuge u glasu. Tada ga nisam prozrela, još sam bila naivna i slijepa djevojka. Nisam razumjela, ali vjerovala sam  mu.

Na pitanje zašto odgovorio je tišinom. Ni sam nije znao zašto. Vođen suludim snovima i idejama uvjerio se da je tako uistinu najbolje. Ali za koga? Za mene? Ne. Pa na koncu ni za njega.

Potisnuo je stvarnost i prepustio se mašti. Nije je mogao nadići, jednostavno ne, jer nije stvarnost za slabiće. Bio je slabić, muškarac s previše očekivanja, a premalo razumijevanja. Nije imao razumijevanja za mene, za život. Ne, nisam tražila previše, dapače, tražila sam manje no što sam imala pravo: samo ljubav, čistu, bezuvjetnu ljubav. Nije mi je pružio, nije znao kako, za njega je ljubav bila posve strani osjećaj.

Volim te samo su riječi, u njegovom srcu, bez pokrića. S riječima ili bez njih, sasvim svejedno.

Otišao je, ostavio me, posve uvjeren da je učinio ispravnu stvar, a da li je… ne vjerujem.

Nisu mu se ostvarili snovi. Sada sam luta tko zna gdje i s kojim osjećajima u grudima. Možda se kaje i razmišlja o povratku; možda me jednoga dana iznenadi… ali bit će kasno, ne za mene, nego za njega. Ako do toga dođe neću mu se vratiti zbog spoznaje da se nikada neće promijeniti. Bio bi to samo još jedan ludi pokušaj nečega za što ni na samom početku nije bilo nade.

Nije mi dovoljna obala snova, ali je zadržavam uz sebe jer  znam da će je jednom ispuniti netko poseban, stvoren za mene. I znam da će me usrećiti.

Čekam neku novu ugodnu i toplu noć i Savu na kojoj će se zrcaliti sretna lica u ljubavi mene i čovjeka koji će me istinski voljeti. Na našoj obali snova živjet ću punim plućima, a ne samo sanjariti. Spustiti će se i ta noć. Posve sam uvjerena… ta, jednom mora.

Božana Ćosić

Živi i djeluje u Slavonskom Brodu. U pisanju pronalazi sebe i beskompromisno iznosi svoj unutarnji svijet. Napisala je oko tri stotine pjesama i četiri neobjavljena romana (Krvava kiša, Otok Providenca, Alternativni svijet, Točka nestajanja). U Webstilusovim zbornicima objavljivala je poeziju (Arhiva snova i Led u plamenu) te kratku priču (Igra slova) za zbornik Priče iz knjižnice. Također je objavljivala poeziju, priče i članke na raznim internetskim portalima i zbornicima, te piše kolumnu (Zrnca mudrosti) za književni portal Čitajme.com.

  • Facebook