Peta dimenzija – isječak iz romana Tomislava Beronića

Dorian

Prvi gutljaj kave ima blagotvoran učinak. Vraća u stvarnost. Uspostavlja duhovnu i tjelesnu ravnotežu u organizmu. Mnogi su ga opjevali. S razlogom. Ja u njemu naprosto uživam. Nije mi čak bitno ni da li je to prva jutarnja kava. Može biti i ona posljednja, nakon dobre večere. Prvi gutljaj je uvijek onaj koji vrati stvari na svoje mjesto.

* * *

Bolnički kafić. Stojimo uz visoki stol. Inspektor je donio dvije velike šalice kave, mlijeko i šećer. U magli sjećanja mi je izlazak iz bolničke sobe i silazak niz stepenice. Prepustila sam se neka me vodi. Sve mi je to bilo jako, jako stresno. Spuštam šalicu.

– Hvala – pogledam ga u oči. Plave su. Prije to nisam zapazila.

– Nema na čemu – odgovori. – To je samo kava.

– Hvala i na kavi – podignem šalicu. – Mislila sam na to što ste mi omogućili razgovarati s Carlom i Timom, inspektore.

– Ostavite to “inspektore”, molim vas – mahne otvorenim dlanom ispred sebe. – Dorian je više nego dovoljno.

– Dorothea. Za prijatelje samo Thea – prihvaćam. Pružam mu ruku preko stola. Prihvaća je. Dlan mu je mekan i suh. Stisak čvrst, ali istodobno nježan.

– Znači, Thea, – nasmiješi se – od sada smo prijatelji?

– Jesmo, Doriane – uzvratim osmijeh.

Podignemo šalice kao da nazdravljamo. Otpijamo po gutljaj. Ne sjećam se da sam dodala mlijeko. Šećer inače ne stavljam. Ubija okus kave.

– Što je to tako opasno u vašim istraživanjima? Čime se to u stvari uopće bavite? – spušta šalicu u istom trenutku kad i ja. Stol je uzak. Šalice nam se skoro dodiruju.

– Različite mogućnosti prijenosa energije – odgovaram jednostavnim rječnikom. – Ideja je stara sto godina. Izvorno još od Nikole Tesle. Dugo ju je pokrivala prašina. ERF istražuje modifikacije koje bi u konačnici dovele do jednostavne i široke primjene. Manje ulaganja u infrastrukturu, manje troška za održavanje, manje opasnosti. U stvari tu nema ničega opasnog.

– Kako nema kada je cijeli tim umalo izginuo? – pita u pola šale u pola zbilje.

– Ta ista mjerenja koja su radili Carla i Tim izvodim godinama – uzdahnem. – Nikad se nije dogodilo ništa slično. Nemamo čak nikakve posebne mjere zaštite jer je sve uistinu potpuno bezopasno. Takva struja potpuno je neopasna za ljude. Tesla je osobno držao u ruci žarulju i puštao da takva struja teče kroz njega. Opasnije je fenom sušiti kosu.

– Pa, jesi li otkrila nešto posebno zanimljivo? – zainteresirano pita. – Kada ćemo osjetiti rezultate tih istraživanja?

– To mi je misterija jednako kao i tebi – slegnem ramenima. – Mnoga istraživanja poput ovoga nikada ne ugledaju svjetla svakodnevice. Ona otkrića koja je lako komercijalizirati brzo zažive. Teslin patent je desetljećima skupljao prašinu jer nitko tada nije imao odgovor na pitanje – kako prodavati energiju koju bežično svatko može preuzeti bilo gdje? Investitori su se okrenuli razvoju nuklearne energije i žičanom prijenosu energije. I tako je ostalo sve do danas. Sad se traži alternativa tim rješenjima.

– Zašto si onda spomenula Blumenmeiera? – nastavlja s ispitivanjem.

– Nisi li rekao da je istraga završena? – odgovaram protupitanjem.

Oboje se smijemo. Opet ispijamo po gutljaj i opet su nam šalice bliske. Šutimo.

– Oprosti – konačno progovori. – Profesionalna deformacija.

– Nema veze – nasmijem se. – Nije neka tajna. Cijeli ERF već sigurno bruji o tome. Blumenmeier me je praktično izbacio iz igre nakon što su Carla i Tim dobili isti učinak kao i ja. Tragali su za tim mjesecima. U srijedu sam naslutila gdje bi mogli tražiti i poslali smo ih na Tehnički fakultet. Sutradan su uspjeli. Nisu imali dovoljno opreme i energije jer su radili na terenu pa su zatražili još jedan agregat. I onda se to dogodilo.

– Bilo bi zanimljivo saznati tko im je dostavio neispravan agregat – lukavo inicira nastavak razgovora.

– Vjerojatno dr. Grant – slegnem ramenima. – On im je bio direktno nadređen, isto kao i meni. Kad god mi je trebala neka oprema zatražila sam to mailom od njega. Nikad mi nije ništa odbio. Carla i Tim su zatražili dodatnu opremu, toga se sjećam. Ali stvarno ne znam kome su poslali zahtjev. Sva oprema koju sam ja pripremila za njih isporučena im je davno i na njoj su radili sve ove mjesece.

Prodorni rington telefona prekine mi misao. Dorian pogleda na zaslon i odbije poziv. Pogleda u mene.

– Na prvi pogled ne bih rekao – otvori temu koja ga je očito zanimala – bez obzira na svoje policijsko iskustvo, da si sposobna onako udarati.

– Nisi prvi koji se prevario u procjeni – zabacim rep kojega sam prevrtala po prstima. – Koliko sam samo rebara namjestila i nosova razbila dok sam bila u srednjoj, bolje da ne znaš. Prije nego što sam napunila petnaestu skoro svaki tjedan sam hodočastila do ravnateljice. Na svu sreću, ona je imala razumijevanja.

– Tko bi rekao da imaš razbijačke sklonosti – nasmije se. – Iako, kad pogledam s druge strane imaš sportsku građu tijela, brze i sigurne pokrete, lagan hod…

– Sve je to bila čista samoobrana – slegnem ramenima. – Dečke je te godine totalno puknuo pubertet. Bili su nepodnošljivi. Ni jedna cura nije mogla proći kraj bilo kojega od njih, a da je ne zašlataju. U početku smo to rješavali tako da se izvičemo na njih. Vremenom su postajali sve grublji. Onda sam jednom od njih nogom razbila nos baš kad je naišao profesor. Pokušao se osvetiti drugi dan pa je dobio opet. Ovoga puta sam ga srušila i držala na podu. Ležao je na trbuhu s rukom savijenom na leđima. I opet je naišao isti profesor. I opet kod ravnateljice. Treći dan je sa sobom poveo pojačanje. Bila su ih trojica. Kukavice. Sve sam ih posložila po hodniku. Krvi je bilo kao da sam ih bola nožem. Nosovi i arkade.

– Trojicu? – upita s nevjericom.

– Da – klimnem. – Ravnateljica je bila na sedmom nebu od sreće. Doduše samo u njezinom uredu. Još im je zaprijetila da će sva trojica letjeti iz škole ako meni otpadne samo vlas kose, pa makar i slučajno. Službeno je, naravno, izjavila kako osuđuje svako nasilje u školi. Onda je zaredalo. Kao da su se dečki počeli natjecati koji će me više zašlatati. Valjda im je bio povrijeđen kolektivni ponos. Nisam ja bila neka posebna cura. Druge su bile zanimljivije. Znaš već, velike sise i ne pružaju otpor kada ih šlataju, samo vrište. Zašto sam postala meta, pojma nemam. Tukla sam se barem jednom tjedno i redovito posjećivala ravnateljicu. Skoro cijeli semestar. Već smo postale prijateljice. Onda je samo od sebe prestalo. Sljedeće tri godine nitko me nije ni taknuo.


AUTOR: Tomislav Beronić

Ako vas zanima nastavak priče, više informacija možete pronaći na Peta dimenzija!

  • Facebook