Pismo za D

Znaš, D, zato pišem.

Jer riječi nađu mene. Ne ja njih.

Jer kad me stignu čeznje, nemam ti ja kud, neg’ u stihove…

Kradu mi te. Kilometri ceste i neba i želje što vrišti. Nakrcani aerodromi. Slučajni saputnici. Priče u prolazu da skratiš vrijeme. Sati koji se lijeno vuku dok čekaš još jedno presjedanje.

O čemu misliš? Koju pjesmu slušas? Kud ti pogled bježi?

Kradu mi te. Daleki strani gradovi kojima lutaš zadnjih dana. Gradovi u kojima nema nas. Ni na jednom mostu. Ni na jednoj obali.

Reci mi, D, kako se kaže čežnja na tom čudnom jeziku? Kako se kaže mi u toj tuđoj zemlji?

Zna li hladni sjever opjevati u osmijeh skupljen vrisak?

Zna li tuđe nebo pretočiti tugu u vedrinu mirnog mora?

Kakav je to uopće grad? Ima li svoju ulicu lipa? Jesi li našao barem jedan trg sa ljubičastim beharom? Pada li kiša usred marta dok ljudi trče bez kišobrana da se sakriju pod oronule strehe? Ili tamo oronulih streha nema i svi uredno, po protokolu, nose kišobran, jer to tako mora, jer je tako zapisano u njihovim k’o recept za kolač životima?

Kakvi su to ljudi? Jesu li ikad plakali uz omiljenu pjesmu u omiljenom kafiću pred svima?

Nose li tugu na licu, k’o otvoren kišobran, da je vide svi?

Puštaju li ikog pod taj kišobran?

Pišu li na zelenu adresu ljeta nekoj maloj, velikoj? Posvećuju li svoje oči, svoje usne, svoje zube? Ili pjesme pak? Jesu li uopće čuli za Sarajlića?

Krade mi te neko drugo nebo. Sivo i tmurno. Kradu mi te magle i plavi sutoni. Tiha predvečerja kraj neke druge uspavane rijeke.

Kradu mi te neke druge ulice. Uredne i čiste. Neke nove klupe, bez ijednog imena urezanog na njima. Reci mi, D, zar se tamo ne vole isto kao mi? Po klupama i parkovima? Po sokacima i mostovima?

Pišu li poeziju, D? Čitaju li Zubca? Znaju li za Svetlanu i kiše? Znaju li kako je kad se stisne u grlu, pa nemaš kud neg’ u stihove?

 

*****

Ovdje je opet kiša. I jugo. Chris Rea i Josephine. Sarajlić u rukama i sasvim obična srijeda.

Konjanici besane noći pod prozorom. Moj nesan čuvaju. Opet.

Kiša je, D, i ja se bojim.

Užasno se bojim da nikad nećemo kisnuti zajedno.

Kakve su tamo, uopće, kiše? Miriše li po njima zrak? I zemlja? I ti?

Pišes li pjesme, dok naslonjen na prozor predvečerja, gledaš kako se spušta zavjesa od kišnih kapi? Po tebi, po krovu, po cesti…

Ima li tamo sanjara što vječno nad zemljom lebde? Što nisu od ovog svijeta?

Znaš, D, ja ti nikad nisam ni birala razumom popločane staze. Mene je uvijek vodilo srce. I u srcu nedorečenost, što opet straže svoje postavlja. Pa nemam kud, neg’ u stihove.

Ne bi’ li izrekla. Ne bi’ li dorekla.

Sebe.

Tebi.

Nedorecenost. Moj vjerni Sančo Pansa. Saputnik bez kojeg se ne može.

Nedorečenost. Golica tabane. Za rukav vuče.

Pa još tražim pravu riječ koja opisuje konačni kraj.

Reci mi, D, šta je ustvari kraj? Razbijena iluzija? Rasprsla k’o šipak nada? Polomljeno u komade srce?

Još te pravim, znaš. Od perli i školjki stihova. Od plavog beskraja. Od staklenih zastora. Od suzom izbrazdanih obraza.

Ljepim. Spajam. Sastavljam. Muzej boli nosim tu, pod rebrima.

Pa reci mi onda, D, šta je kraj?

Ima li kraja ikako?

Ili sve nastavlja da živi negdje duboko u nama?


AUTORICA: Edita Brkić

  • Facebook