Poe, asocijacije i ja

Fikcija je moj guilty pleasure i nije mi žao zbog toga. Priznajem da uživam i u knjigama koje se mogu kupiti na kioscima, kao i u onima klasičnih autora. Zašto mi je to početno priznanje? Kao što mnogi smatraju istraživačko novinarstvo jedinim pravim novinarstvom, tako mnogi smatraju samo “ozbiljnu” književnost vrijednom pažnje. Postoji raspon okusa i ukusa, i zašto ne pisati/čitati ono što pojedinca čini sretnim, pogotovo u današnjim trenucima depresije koja se proteže kroz sve slojeve društva. Koliko glava, toliko mišljenja iliti quot capita, tot sententiae jedna je od latinskih poslovica koja mi pada na pamet.

Trenutak kada se izgubim u dobroj knjizi jedan je od pravih užitaka koje osjećam u stvarnom svijetu. Nadovezuje se na momente kada napokon zatvorim knjigu u pet ujutro jer se nisam mogla odvojiti od trenutne situacije u kojima se likovi nalaze ili kada “nastavit ću sutra” jednostavno nije dovoljno. A tek period dok ne završim knjigu, s daljnjim učinakom u stvarnom svijetu razmišljajući o scenama koje sam pročitala i onome što bi moglo slijediti.

Mnogi ovo vide kao jednostavan način eskapizma, bijega iz “stvarnog” svijeta što je zapravo vrlo česta pojava u umjetnosti. Žao mi je što to moram reći, no ne možemo svi biti društveno angažirani zagovornici… čega već. Svaka čast ljudima koji to jesu. Ili možemo biti oboje? Čemu ikoga ili išto stavljati u uskogrudne kalupe. Ali ako i jeste eskapizam ono što radimo dok čitamo, slušamo, gledamo ili osjećamo  – tu nema ničega lošega. Svijet, ujedno i onaj fiktivni, može biti pun toliko divnih stvari; avantura, kreacija cijelih svjetova, misterija i romansa, bez uplitanja svakodnevnih frustracija koje pokvare naše idealno utočište barem nakratko. Ipak, kad tad svi se moramo vratiti u baš taj stvarni svijet.

finishedbook

Svi imamo svoje favorite i to što volimo „lako štivo“ spram Proustovih misaonih romana ne znači da smo manje vrijedni. Dapače, ako iz bilo koje knjige naučimo nešto novo, vidimo se u novom svjetlu ili nas inspirira da se pokrenemo – to definitivno ne smatram lakim štivom. I ponekad, samo ponekad, odgovore na egzistencijalistička pitanja nećete naći u filozofskim knjigama, nego u djelima beletristike koja otvorenim umovima može pružiti više prosvjetljenja nego što su očekivali.

Pod ovim naravno ne mislim da svaka fikcija čini dobru knjigu, isto kao što postoje i loše napisane (auto)biografije, povijesne knjige, i poneki znanstveni rad. Živimo u svijetu kada izdavanje knjige ne predstavlja napor kao što je to bilo prije, posebno e-knjige, koje kod nas još ne ispunjavaju puni potencijal. Kao što je slučaj u mnogim aspektima današnjeg života, tržište i mi sami postajemo prezasićeni silnim izborom (osim kada se radi o poslovima) koji nam je nadohvat ruke i postaje sve teže prepoznati kvalitetu.

Gdje je u cijeloj toj priči naš dragi, melankolični i kontroverzni Edgar Allan Poe? On se nalazi u asocijacijama koje me uvijek vode do njegove priče Umorstva u ulici Morgue.

Malo je ljudi koji se nisu u nekom razdoblju svoga života zabavljali na taj način da korak po korak unatrag slijede put kojim su došli do određenih zaključaka u svom duhu. To je zanimanje ponekad silno interesantno; i onaj koji se u njemu prvi put okuša zapanjen je naizgled neizmjernom udaljenošću i nepovezanošću početne točke i cilja.

foto: tressugar.com
foto: tressugar.com

Rad E. A. Poea dokaz je da fikcija ne mora biti eskapistička, laka i sa sretnim krajem. Njegova zbirka kratkih priča je jedna od djela na policama kojima se uvijek vraćam, koliko god me ponekad baš te priče bacile u melankoliju koja je glavna karakteristika autora. Na neki način, totalna suprotnost knjigama koje danas najčešće krase redove u knjižarama pod kategorijom beletristika i koje bezuvjetno imaju sretne krajeve. Klasici s razlogom postaju klasici, a suvremeni romani polako će izgubiti svoje mjesto na listama bestsellera, s rijetkim izuzecima koji se pridruže ovoj kategoriji i izabranom društvu klasika.

Čemu ste privrženiji, suvremenom “lakom” romanu ili nešto težem djelu klasične fikcije? Na kraju krajeva, zašto ne biste mogli uživati u oba svijeta, i zašto ne biste to mogli i priznati.

BONUS: divan citat sir Arthura Conana Doylea na temu književnosti.

It is a great thing to start life with a small number of really good books which are your very own. You may not appreciate them at first. You may pine for your novel of crude and unadulterated adventure. You may, and will, give it the preference when you can. But the dull days come, and the rainy days come, and always you are driven to fill up the chinks of your reading with the worthy books which wait so patiently for your notice. And then suddenly, on a day which marks an epoch in your life, you understand the difference. You see, like a flash, how the one stands for nothing, and the other for literature. From that day onwards you may return to your crudities, but at least you do so with some standard of comparison in your mind. You can never be the same as you were before. Then gradually the good thing becomes more dear to you; it builds itself up with your growing mind; it becomes a part of your better self, and so, at last, you can look, as I do now, at the old covers and love them for all that they have meant in the past.

Dijana Druškić

Jedan od onih "socially awkward" pisaca generacije Y koji voli koristiti fraze na engleskom i pronalazi radost u pisanoj riječi. Odrasla na britanskim serijama, sarkazam nosi kao drugu kožu. Misli kako ponekad mane mogu postati prednosti - nejasno je pod koju kategoriju spada magisterij Komunikologije.

  • Facebook
%d blogeri kao ovaj: