Poezija: Ona me neznanog, prepoznala (Blade Runner 2049 tribute)

Drveni konjić, na kojem je urezano
rođenje, moje jedino naslijeđe. Uspomene
izgovaram suzama, magličaste su, a
ponekad ih prizovu stranci, pa se pitam
koliko sam, za sebe – upravo takav. Prijete
li nam goruće zvijezde, ili neki
novi ljudi – anđelima zvani? Tražim ruke
koje su izradile vrata prošlosti,
ruke koje su mi život dale, a traže ih
i brzorođeni. Nemaju li oni svoja pitanja?,
za otuđenog im oca. Moj je na Zemlji, a
njihov u stalnoj potrazi, odsutan
premda gledaju ista neba. Možda im je najbolje
otići, samo ih je greškama učio?
Svoga sam izgubio davno, ne poznajem
ga. Iako, on je sve što želim, a svi moji
strahovi nose upravo njegovo ime. Nije
li najsigurnije na samom putu do traženih
odgovora… Što smo bliže cilju, kao
da sve manje vjerujemo. Umjesto da otpustimo
sve strepnje i prepustimo se, konačno
zasluženoj pobjedi. I ljubav sam pronašao
između mene i brzorođenih. Neočekivano, a
nisu li svi najljepši snovi upravo takvi. Začudni
i nalaze se između stvarnosti i mašte. Ponekad
ih dozovemo, a ponekad se otkriju sami, i
pitaju ono što ne želimo čuti, s iskrenim
namjerama i velikodušnim srcem. Iako ga
možda i nemaju, a nisu li zbog toga veći ljudi
od samih ljudi. Ona je to bila, cijelim svojim
bićem. “Ubili su je preda mnom!”, a bili smo
kao različite jedinke, skrivene od
rođenih svjetova, da bi se odmetnuti, u
vlastitom pronašli. Tada, uzvratih joj
nemoćnim pogledom, stravično kriv, baš
kada me najviše trebala. No, slomljen bijah
i prije toga, a ona me neznanog
prepoznala, otprve. Oca sam pronašao
u pustinji, sa pčelama što znače život i
davno umrlim kipovima, iz prastarog
nepoznatog svijeta. Dao mi je trag
da pratim, a suzama skrio jedno ime
(ne prisjećamo li se jednako?)
Kada su anđeli stigli, nisam imao krila, a
oni ga odvedoše, mojoj uskrsloj
majci. Progledao sam kroz pogrešna
uvjerenja, opet ga pronašao, i uzeo tim
presavršenim stvorenjima. “Eno vam
nebesa, a očeve i sestre na Zemlji
ne dirajte!” Kada vidiš suze voljenih
kako se izlijevaju silom, prizoveš
sebe iz par idućih života, iz same budućnosti
da ih takve ne gledaš više. Neke želje su mala
čuda, a ona su najveća kada se ne otkrivaju.
Hoću li gledati još pahulja? Sigurno te ima
još negdje, ne samo u meni, i jednako si puna
života. “Želim te iznova naći!”, govorim
nikad prije izgovorenu molitvu. Na kraju me
upitao tko sam, a svi odgovori bijahu
jedan: “Čovjek koji čuva mrtva stabla!”

Ivan Barić

Ivan Barić rođen je 26.06.1983. godine u Splitu. Pisanje je njegova velika ljubav i za njega nema boljeg načina da upoznaš sebe, kao ni da tu istu jedinku predstaviš drugima. Smatra da je dosta toga već rečeno, ali svaki pisac sa sobom donosi svoj stil otkrivajući tako nove i neistražene dimenzije. Nada se da će s vremenom mnogobrojni čitatelji uživati u njegovim svjetovima i u njima pronaći inspiraciju. Priče obično smješta u povučenije kutke zemlje, poput pustinja. U njima nerijetko glas svijeta biva nadjačan glasom istaknutog pojedinca. Posebna se pažnja pridaje opisu unutarnjeg stanja lika i njegova odnosa sa okolinom. Voli čitati Simmonsa, Asimova, K.K. Rusch, Roberta Reeda. Priče su mu objavljivane u Sferakonskoj zbirci, Marsonicu, Ubiqu, zbirci Makrokozma 21 te Knez Vladimir festivala Refesticon u Crnoj Gori.

  • Facebook
%d blogeri kao ovaj: