Poezija: Nedostaješ mi

Svađa, preko puta mene, odzvanja kao krik.
Čuvar kuća na kapiji u starom loncu,
prolaze kraj mene…
Kišobrane popravljam.
Ništa nije u mojoj moći, vrištim.
Nedostaješ mi!

U fotografiji bih snove svoje
da stavim što sinoć sanjah.
Zvona, rijeka, on dolazi…
Tako želim te trenutke
da premjestim u medaljon
i da ih nosim oko vrata kao najveće blago.

U dušu si mi se zavukao,
kao cjepka pod nokat
i nedostaješ mi kad nema te,
boli me kad odvojim se od tebe.
Ti si hiljadu godina u jednom trenu,
ne mogu bez tebe.
Nekako se popravi ovaj život moj,
kada si tu…On tako veseo,
stoji pokraj šarenog cvijeta,
koji kao da je utonuo u san,
čuje se žubor rijeke…
On mi prilazi, nježno me dodiruje.
On se mnogo zaželio mene!
Dobro moj, kao da sanjamo, zagrli me.

Sjedimo ispred stare kuće,
neko te zove…
Tražim te, a tebe nema!
Kestenje kao da miriše.
Prolaze kraj mene,
kišobrane popravljam…
Ništa nije u mojoj moći, vrištim…
Nedostaješ mi!


AUTORICA: Zorana Košpić

  • Facebook