Poezija: Oktobar / Melem

Oktobar

Svako vidi drugačije, ni oči nam nisu iste.
Uvijek tu prevagne nijansa tamnijeg plavetnila neba ili
Svijetlije kore drveta obloženo tamnom zelenom mahovinom.
Zato svi vidimo ono svoje. Neko samo mahovinu neko mekoću
I raskoš prirode. Nekom ostanu sjećanja na djetinjstvo, stari
Hrast I žir. Neko to čuva slično kao kad čuvate najljepše haljine za
Posebne prilike… žuto-smeđe boje hrasta. Nozdrve nam šalju signale
Još i još. Nisam se još nadisala te ljepote, te čari jeseni u mom kraju…
“Ali ne vide to i ne čuju ljudi”. Budi svoj. Živi svoje trenutke.

Melem

Zaboravih da dišem,
Dane sam brojala unazad.
Suncu bježah ili me izbjegavalo,
Ne znam nešto slično tome je.
Zadržah se malo duže na utapkanom mjestu
Utapkano zalutalim ljudskim stopama.
Pa sad mi svi krivi i oni i on.
Danas razmišljam o toj stazi, kako sam ga srela?
Ne znam, zavoliš mračnu dušu koja ti postaje nešto slično
Kao voda illi najsličnije melemu.
I onda On ima poseban dar od Gospoda da
Sve trenutke prebaci u novu harmoniju sreće i
Dimenziju čarolije.
Kao najbolji reditelj režiju pravi za naš savršen srećan
Život. U sve vjerujete i ništa ne vidite tako bih nazvala te “meleme”.
Meleme koji i kad odu bole, a liječe vas. Takav je on.


AUTORICA: Zorana Košpić

  • Facebook
%d blogeri kao ovaj: