Poezija u prozi: Te noći kad je došao Mevlana

Postajem nebo, rušim zid. Širim slatki miris nedozrele čežnje, pomalo stidljive i oporne, poput daha breskvinog cvijeta u dvorištu.

Ima nešto čarobno u noćnom nebu. Obavijeno metafizikom, obučeno u zlaćani suf skrojen od zvijezda u kom se ogleda univerzalni čovjek ; u kom se ogleda Božije ime.

Sveti mjesec. Osjećam njegov dolazak u vazduhu. Miriše na promjenu, na bolje, na mekše. Na ljubav. Udišem od njegovog svjetla i više nego što mogu ponijeti, u slučaju da budem od onih koji će zaboraviti.

Prosipam muziku po gradskim pločnicima, Masnevijom krpim pukotine u zidu i u sjećanju.

“Čudno je ovo putovanje”, mislim, “od istog smo ahfa, od praiskona pa do sadašnjeg trenutka, dovoljno ga osjećamo, previše nemoćni da ga napipamo u mraku. Kada bih ja imala Knjigu tajni, kada bih spoznala krajnji cilj, tada bih i ja mogla spojiti smrt i vjenčanje, tada bi svih devet lica moje duše isijavalo mirom, poteklog iz oka, preko usana, vraćajući se svom izvoru”.

Sklapam oči da udahnem tišinu pravo iz utrobe mjeseca, u egzaltaciji neobjašnjivog očekivanja, pišem haiku samoj sebi svojom rasparčanom svijesti, zapletena u nokturno, zgasnuta u oku noći.

Sladunjavi zejtin iz fenjera oblaže zidove akvarelima moje duše.

“Da umreš u ovom trenutku, da li bi sama sebi presudila pakao ili raj?”

“Ne znam”. Kažem. “Jesam li došla blizu cilja?”

“Misliš li da postoji cilj?”

“Svako putovanje ima odredište”, kažem.

Otvaram oči, magličaste od mjesečine, njišem se u pretincima uma, negdje između realnosti i poimanja. Osjećam kako se otvaraju pupoljci u meni.

“Treba mi Knjiga tajni”, kažem.

“Da spoznaš dimenzije svoga srca?”

“Čeznem da spoznam nutrinu”, odgovaram.

“Čežnja je ljubav”, kaže, “a ljubav je Bog. Krajnji cilj je Voljeni koji nema kraja. Samim tim, ni putovanje nema odredište.”

“Volim, znači da razumijem? Svrha je da ja dam svom životu svrhu?”

Svjetlost iz fenjera se stišava, ostavljajući neku neobičnu sumaglicu u sobi. Noć svlači svoje modre odjeće i iznjedrava zoru.

“Čudno je ovo putovanje”, mislim. I odjednom se prisjećam, dovoljno ga osjećam i uspijevam napipati u mraku.


AUTORICA: Džana Uščuplić

  • Facebook