Vidjela sam.
Nju.
Umornu i ostavljenu.
Nedovršeno crvenu.
Slomljenu.
Spava.
Postelja joj hladna.
Ozebla od jakih kiša,
šapatom moleći,
da se bar jedna utiša.
Sapraše kiše
mirise njene,
jako crvene.
Sa sobom su odnijele
posljednje joj uzdahe.
Milovao je vjetar žuljevitom rukom,
tanki joj vrat i bosa stopala.
Milovao i pokrivao golo joj tijelo
dekom od grane jorgovana.
Vidjela sam.
Nju.
Ozeblu i ostavljenu.
Posljednji put tada.
Na klupi drvenoj
oronulu od jada.
Bože,
Kako može biti takva sada!?
Pamtim je božanstveno lijepu.
Mirisnu i mladu.
Pamtim je kao svijetlo u vrtlogu mraka.
Ah,
U to vrijeme kakvu je pamtim sada,
bila je za djevojče mladno
ona ubrana.
Ostavljeno je djevojče
pa i ruža sa njom
na klupi staroj,
imenima zaljubljenih
ispisanoj.
Posljednji put sam je vidjela tada.
Nju.
Umornu i ostavljenu.
Ružu crvenu.
Slomljenu.
AUTORICA: Emina Efendić
