Poezija: Ruža

Vidjela sam.

Nju.

Umornu i ostavljenu.

Nedovršeno crvenu.

Slomljenu.

 

Spava.

Postelja joj hladna.

Ozebla od jakih kiša,

šapatom moleći,

da se bar jedna utiša.

 

Sapraše kiše

mirise njene,

jako crvene.

Sa sobom su odnijele

posljednje joj uzdahe.

 

Milovao je vjetar žuljevitom rukom,

tanki joj vrat i bosa stopala.

Milovao i pokrivao golo joj tijelo

dekom od grane jorgovana.

 

Vidjela sam.

Nju.

Ozeblu i ostavljenu.

Posljednji put tada.

Na klupi drvenoj

oronulu od jada.

 

Bože,

Kako može biti takva sada!?

Pamtim je božanstveno lijepu.

Mirisnu i mladu.

Pamtim je kao svijetlo u vrtlogu mraka.

 

Ah,

U to vrijeme kakvu je pamtim sada,

bila je za djevojče mladno

ona ubrana.

 

Ostavljeno je djevojče

pa i ruža sa njom

na klupi staroj,

imenima zaljubljenih

ispisanoj.

 

Posljednji put sam je vidjela tada.

Nju.

Umornu i ostavljenu.

Ružu crvenu.

Slomljenu.


AUTORICA: Emina Efendić

  • Facebook
%d blogeri kao ovaj: