Poezija u prozi: Billy Blues

Zadebljale jagodice prstiju zanosno prebiru po žicama dajući ritam mojoj glavi. Drvene lakirane žaluzine reflektovale su svjetlo pravo u zjenice dok sam sjedio za šankom bara koji je odavao domaćinsku atmosferu. Nju koja me grlila uvijajući se oko mene poput ruku voljene i brižne žene šapućući: “Ako si usamljen ovdje si uvijek dobrodošao”. Povremeno bi graju ljudi koji ispijaju kafe i note bluesa koje su tekle iz zvučnika ometao zvuk sudara bilijarskih kugli. Igrao sam se čašom prelazeći prstima preko njenog ruba, trudio sam se da ne mislim jer mi previše razmišljanja bi velika boljka u mom nedragom životu. Prolazili su znani i neznani ljudi kroz ovu crnu oazu, tapšali me po ramenu, pozdravljali, upitali šta god i ispijali kafe u mom društvu, a sami. Mrzim sve izvan i unutar, mrzim sve što ljudi dodirnu, pogledaju i posjeduju. Mrzim i sebe što sam od njih, al’ najviše mrzim što znam da volim onako kako treba bezuvjetno, više nego iko koga sam sreo. Postao sam tako umoran da mi san ne pomaže. Ispio sam zadnji gutljaj ohlađene kafe, sat je sad već počeo pokazivati velike brojeve, bacio sam kovanicu na šank i žurno izašao da me niko ne primijeti i ne zaustavi. Ne bi bilo fino da neko naruši čemernu tišinu koja me davila istiskujući život iz mene.


AUTOR: Muaz Mujkić

  • Facebook