Poezija u prozi: Postojanje

Tamni dani i tamnije noći. To je sve šta moj život znači, šta ga oslikava. Teško je biti boem u svijetu u kome nema ničega boemskog, teško je biti heroj kada nema čestite bitke, teško je biti pametan u svijetu nadrisveznalica. I skupljam uzalud zapisane riječi, dušu prosutu poput tinte na komad papira. I šta mi znače? Šta mi znači sve kidanje, svi pokušaji, svi neuspjesi? Šta papiru znači malo tinte na njemu? Ništa! On je i dalje papir, obični papir kojeg moljci jedu, plamičak zapali, vlaga uništi.

I neću da žalim za sve što dadoh, a još manje  za onime što nisam. Ali sjećat ću se, svega ću se sjećati. Past će mi nekada na pamet kako izgleda odlutalost, šta znači odvojiti um od postojanja kakvo živim. Znam da će me usrećiti na trenutak i nacrtati blagi osmijeh na mome licu, ali to neće biti ništa više do jednog preskoka srca, dubokog uzdaha, možda poneka dignuta dlaka na ruci ili trnci u tijelu. To neće biti ništa više do jednoga trenutka, trenutka koji je prolazan kao i sve ostalo, trenutka koji prolazi brže nego što vjetar otpuše mrtvi list sa stabla. I sve da mi ostanu samo sjećanja, barem ću imati nešto. Nešto što će, kada budem star i iznemogao, mojoj duši dati injekciju života.

Svi smo mi hrana samima sebi, svoju dušu hranimo onime što jesmo. A ono što jesmo daje nam smisao životu. I ništa nije teže do naći ono šta zapravo jesmo, za šta smo stvoreni, šta nam daje smisao svemu, ali šta je život bez smisla do bunar bez dna klizavih zidova, pa sâm pokušaj hvatanja za njih biva neuspjeh. Dopustimo sebi biti što jesmo, doživjeti sebe. Dopustimo našoj duši da živi.


AUTOR: Eldar Jaškić

 

  • Facebook
%d blogeri kao ovaj: