Poezija u prozi: Srce na mjestu

Kad dišem punim plućima srce mi je znam na mjestu. Ušuškano na tvojoj koži, k’o da spava, k’o da stanuje mi srce u tvojim očima. Pa zajedno vidimo samo rozo i crveno. Osjetimo da smo čitavi samo kada smo u zagrljaju koji nas diže visoko u zvijezdane prašine i sunčevu svijetlost gdje usne nam se tope od želje. Daleko od sviju, samo mi. Naša magija. A glava opet svoje sumnja. Glava da ne kažem vaga (zamišljam iznad glave dva tegića klic- klac) važe svoje, a ljubav sve jače nas steže i veže čvorove toliko jake, jačih i od čvorova vezanih za sidro. Sidro i mirna luka. Kada koračanje i “plutanje” do mirne luke rađa i budi u nama ono najdivnije satkano i izazvano spominjanjem ljubavi koja počinje sa tvojim imenom. I šta se desi kada svađa počne sa razumom… iza scene i spuštenih zavjesa dok volim te srce me tvoje opet uzima sebi. Vaga mi se “ruga”, smiješi ironično… srce mi je znam na mjestu.


AUTORICA: Zorana Košpić

  • Facebook
%d blogeri kao ovaj: