Ponoćni vlak za Salzburg, dio drugi

Prvi dio kratke priče pročitajte na Ponoćni vlak za Salzburg, dio prvi.


Ostala je ukipljeno stajati. Nekoliko se puta podignula na prste i promotrila živahnu ekipu u nadi da će ugledati neko poznato lice. No, nikoga nije poznavala, osim Brzoga koji je brzim koracima koračao ka njoj.

“Hej, Candy. Tom je gore”, kimnuo je u smjeru stubišta, “zove te da mu se pridružiš. Druga vrata lijevo.”

“Ne bih”, Kornelija je odmahnula glavom. “A da ga pozoveš dolje. Ionako bih trebala krenuti.”

Brzi se grleno nasmijao. “Ma daj, što si se stisnula? Pa neće te pojesti. Samo ti želi nešto pokazati.”

Tren je dvoumila, ali shvativši da ga Brzi nema namjeru pozvati, uputila se na sprat. Samo zato da ga zamoli za prijevoz. Uspela se, načinila nekoliko koraka mračnim hodnikom i nesigurno otvorila vrata.

Sada se pred njom nalazila polumračna soba s nekoliko polica na kojima su dominirale makete automobila, ormarom i prostranim krevetom na kojemu je opušteno ležao Tomislav. Dlanove je držao ispod glave.

“Dođi”, pokaza joj rukom mjesto pokraj sebe.

Zakoračila je, zatim zastala. “Morala bih natrag, na kolodvor”, tiho je uzgovorila. Tomislav se uspravio, a onda i sjeo na rub kreveta.

“Pa imaš još vremena. Osim toga, samo zbog tebe ću, ako ustreba, prekoračiti ograničenje brzine. No, dođi”, lupnuo je dlanom po madracu.

Odmahnula je glavom na što je Tomislav pomalo ljutito ustao, otišao do vrata, zaključao ih i tutnuo ključ u stražnji džep traperica. Potom je Korneliju zgrabio za ruku, povukao je prema krevetu i gotovo bacio na njega. Šokirano je zinula.

“Ajme, što si tako ustrašeno zinula? Nije valjda…” prasnuo je u smijeh. “Joj, joj Candy. Nisi valjda pomislila da ti želim nauditi? Ključ je zbog ovoga…” otvorio je ladicu noćnog ormarića i iz nje nešto izvadio. “…a povukao sam te poticajno. Ionako bi već jednom sjela do mene i primila pozivnicu za Raj. Evo je, kuća časti”, rekao je i stavio joj u dlan maleni paketić u kojemu se nalazio bijeli prah.

Shvatila je i zapanjeno paketić ispustila na pod. Tomislav je nanovo prasnuo u smijeh.

“Pa ja ne mogu vjerovati. Ma gdje je nestala samozatajna i samouvjerena Candy?”

Letimice ga je pogledala i jedva čujno izgovorila: “Želim kući.”

“Kući? A Salzburg?” odmahnuo je glavom s blagim prijekorom. “Candy, Candy… znaš što ja mislim? Mislim da ti ustvari ne želiš u Salzburg. Prokužio sam zanimljivu priču. Ti zapravo bježiš? Inače, zar bi pitanje zašto bilo suvišno? Točno? Ali pravo pitanje je od čega ili koga bježiš? Dakle?”

Kornelija nije ništa ni potvrdila ni negirala. Umjesto bilo kakva odgovora, pustila je suze, a one su rekle više od tisuću riječi.

Neko su vrijeme oboje šutjeli, a onda joj je Tomislav prebacio ruku preko ramena. “Ok, Candy. Nisam smeće od čovjeka. Odvest ću te gdje želiš”, rekao je, ustao i otključao vrata.

Isti tren je skočila i brzinom munje se spustila niz stube. Izjurila je na ulicu. Trčala je ne obazirući se na povike iza leđa. Glas je vikao:”Hej! Čekaj! Odvest ću te!… A kofer?!”

Ništa joj više nije bilo važno, samo je željela što prije stići kući. Na prvoj se stanici ukrcala u tramvaj. Prestala je plakati, ali je sve vrijeme osjećala bol stegnutog grla.

Nije se plašila pomisli kako će majci pred oči, boljela ju je pomisao u kakvom će je stanju zateći. Sve što je Tomislav rekao, bila je istina… Da, to je bio bijeg od kuće za koji se tako čvrsto uhvatila, a na kraju, zapravo nije znala od čega biježi. Od brižne majke? Savršenog života? Od svih lagodnosti i povlastica koje je imala, a nije ih uviđala? I napokon, je li pogriješila?

Odgovor joj je stajao ispisan na zgrčenom licu, u stegnutom grlu, bolnim grudima…

*****

Pred kućom je Kornelija jedno vrijeme slomljeno stajala. Smišljala je što će reći prvo majci, a potom i policijskim službenicima. Istinu? Naravno. Zaslužili su je.

Ugledavši majčino lice, koje je izgledalo kao da se u posljednjih nekoliko sati postaralo, bez riječi joj je potekla u zagrljaj. Iz stegnutog grla ispustila je tiho, drhtavo “oprosti”, na što ju je majka samo još više stegnula u zagrljaj.

Majčino srce je sve razumjelo, i oprostilo, pa čak i taj nepromišljeni čin.

Kada se umirila, upitala ju je. “Zašto? I kamo?”

Kornelija je slegnula ramenima. “Ne znam. Sada ne znam zašto sam krenula. Krenula sam u Salzburg.”

Majka je podignula obrve. “U Salzburg? Drago dijete, pa zar kod susjedine Ane? Ta zar nisi primjetila njezine suze? Ne smijem ni pomisliti”, rekla je i kratko svrnula pogled na policajca koji je za stolom pripremao zapisnik. “Ali policija te tražila na kolodvoru…”.

“Bila sam, kratko.” Kornelija je ukratko ispričala što se dogodilo. Majka se zaprepastila, ali nastojala je ne pokazati.

“Jao, dijete…” rekla je tiho.

“Jasno mi je. Sve znam. Sada znam”, Kornelija je kimnula.

Promislila je. Sve joj je zvučalo ironično, pogotovo scena s paketićem. Ono što život pretvara u pakao, Tomilav je nazvao pozivnicom za Raj. To je bilo izrečeno tako naočigled nepromišljeno, tako strašno. Ali, u dubini duše je bila zahvalna Tomislavu jer joj je otvorio oči, a pritom joj nije naudio.

Majka ju je primila za ruke.

“Shvaćaš li što si učinila, što ti se moglo dogoditi? Misliš li još uvijek da sam stroga? Ne, nisam stroga, samo sam zabrinuta”, kraičkom oka ju je pogledala. “To nisi ti. Znam. Ti si dobra, dubokoumna djevojka i ne želiš živjeti pod krinkom ‘suvremene’ djevojke, jer to nije život i ne može se živjeti pod krinkom, ne dugoročno. I što je ustvari suvremenost? Pijančenje? Drogiranje? Nemoral? Razuzdanost? Ne, to nije suvremenost, to je bijeg i propast. Mnogo se toga pripisuje suvremenosti. Ta mora se ići ukorak s vremenom, ali znaš što, ne mijenja se vrijeme, nego ljudi i ljudska razmišljanja. Želim da razmisliš o tome.”

Kornelija osjeti sram. Sramila se sebe, svoje nezrelosti i nepromišljenosti. Dok je žudjela za nečim nepoznatim, sve vrijeme je bila slijepa. Nije vidjela ono što joj je stajalo pred očima: Divnu majku, divan, bezbrižan život koji joj nije ništa uskraćivao. Imala je sve ono što je bilo važno i prirodno, ljudsko i normalno… na koncu se uspjela osmijehnuti. Tada se majka lagano trznula.

“A kofer?” upitala je. “Što je u njemu ostalo? Putovnica?”

“Ne. U njemu se ne nalazi ništa važno. U njemu je život koji ne želim. Neka u njemu i ostane. Uostalom, i ne znam gdje bih ga tražila. Sve mi je kao u magli. Upamtila sam jedino kućni broj…” na tren je zastala. “131?” pošutila je, potom nehajno odmahnula rukom.

Majka se blagonaklono osmijehnula.

“Zaboravit ćemo sve ovo. Može? I krenuti ispočetka. A prvo što ću ja učiniti je zahvaliti se pukoj slučajnosti koja je zapravo bila ključna. Učinila je da ostaneš. Zahvalit ću i mladiću kojega si srela jer ti je ni ne znajući otvorio oči. Zatim i…”

Pogledale su se, a onda u glas izgovorile: “Ponoćnom vlaku za Salzburg!”


KRAJ

Božana Ćosić

Božana Ćosić, djevojački Vegeš, rođena je 21. veljače 1980. godine u Slavonskom Brodu. Ljubav prema pisanju pokazuje već u osnovnoškolskim daanima, a piše do danas. Iz njezina pera teku pjesme, priče te romani razne tematike. Priče i pjesme objavljivane su joj u raznim zbornicima i web portalima. Također kao vanjska suradnica piše članke za motivacijski magazin Kleopatra (i ljubavne romane za časopis Gloria). Do sada je objavila kriminalistički roman "Točka nestajanja", ljubavni roman "Neosvojiva vriština", ljubavno-avanturistički roman "Otok Providenca", fiktivnu ratnu dramu "Krvava kiša", triler "Alternativni svijet", zbirku kratkih priča "Tajanstveni svijet priča", fiktivne dnevničke zapise koji su u nastavcima pisani za časopis Kvaka Dnevnik (ne)obične djevojke, te slikovnicu "Sreća je veća kada se dijeli".

  • Facebook
%d blogeri kao ovaj: