Ponoćni vlak za Salzburg, dio prvi

Iritantan cijuk kotačića putnog kofera lomio je zbunjujuću tišinu željezničkog kolodvora. Bila su dvadeset i dva sata i deset – petnaest duša sumorno je, što stajalo, što sjedilo, u iščekivanju “svoga” vlaka. No gotovo su se svi trznuli na iritantan zvuk i gotovo su svi prostrijelili pogledom vlasnicu kofera. Netko je čak poluglasno dobacio: “Lijena balavica.”

Ali djevojku to nije smelo, naprotiv, uzdignula je glavu i produžila do info pulta.

“Da, potvrđujem. Točno u ponoć… Stiže iz smjera Vinkovaca”, odgovorio je duboki muški glas, pritom i ne maknuvši pogled s novina.

I djevojka se opet nije smela. Istina, pomislila je da je čovjek izrazito neljubazan, ali kako je toga dana odlučila napustiti grad, čak državu, nije si htjela dopustiti da je išta dotakne i pobudi pomisao da možda griješi.

Imala je tek nešto više od osamnaest godina, ali sasvim dovoljno da sama prijeđe državnu granicu. Bila je visoka, vitka… upečatljivo lijepog lica na kojem su dominirale krupne zelenozlatne oči. I imala je smeđu kosu, spuštala se do struka, slobodnim, prirodnim kovrčama.

Sjela je na najosamljeniju klupu i stavila slušalice u uši. Potom je započela lagano cupkati nogama u ritmu neke živahne glazbe. Sjedila je posve uvučenih misli u glazbu možda desetak minuta kada se netko nepozvan usudio sjesti pored nje. I još joj je, zamislite, kimnuo uz široki nonšalantan osmijeh.

Kratko je promotrila drskog mladića, brzim potezom istrgnula slušalice iz ušiju i odriješito rekla: “Nije slobodno.”

Mladić je slegnuo ramenima. “A? Gdje to točno piše?” retorički je upitao mekim glasom, ne skidajući osmijeh s lica.

Djevojka je zakolutala očima.

No, ni mladić se nije dao smesti.

“Ja sam Tomislav, za prijatelje Tom”, ispružio je ruku i iako mu djevojka nije uzvratila, strpljivo ju je držao ispruženu sve dok napokon nije uz dozu nesigurnosti uklopila dlan u njegov.

“Kornelija”, tiho je izgovorila.

“Drago mi je Kornelija. Ali zvati ću te Candy, jer si preslatka, pogotovo tako smrknuta”, polagano odmahne glavom. “No, reci, tko te je naživcirao?”

“Ne tiče te se”, odbrusila je.

“Pih! Istina. Ali znaš što Candy? Ja sam uporan”, opet se široko osmijehnuo. “Slutim, čekaš vlak… Pa. Kada stiže?”

Kornelija je dvojila hoće li se upustiti u razgovor. Nije poznavala Tomislava, tako da joj ništa nije moglo obećati da su mu namjere poštene, ali u korist mu je išla nezanemariva vedrina i izgled. Bio je nestvarno lijep. Tamnoput, atletske građe. Istovremeno zavodnički nastrojen i djetinje umiljat. I samo zbog djetinje umiljatosti je odgovorila: “U ponoć.”

Tomislav je pogledao na sat. “Uh! Više od sat i pol.”

“Pa?!” Kornelija je nastavila nabrušeno, ali i prvi put se, iako gotovo neznatno, ipak osmijehnula.

“Pa… sat i pol je relativno mnogo ako usamljeno čekaš, ali i relativno malo, ako ih provedeš, recimo, na tulumu.”

Kornelija ga zbunjeno pogleda.

Tomislav se zaokrenuo na klupi, tako da je sada sjedio postrance.

“Čekam prijatelja. Stići će svakoga časa. A onda idemo na tulum. Pozvana si, kužiš.”

“Ja… ovaj…” smela se. Prvi put tog dana.

“A – ha!” škljocnuo je jezikom. “Sigurno ti je mama rekla da se čuvaš zločestih mladića, a koliko je ozbiljno mislila, e to je drugi par rukava. Mislim, s obzirom da je dopustila da sama čekaš ponoćni vlak. Istina? Ili se varam? Možda je tu negdje?” osvrnuo se uokolo, a onda odmahnuo rukom. “Ma ne. Slutim da iza tvog usamljenog putovanja stoji jedna tajanstvena i zasigurno vrlo, vrlo zanimljiva priča. Usput, kamo putuješ?”

Tren je oklijevala. “U Salzburg.”

“Salzburg?” Tomislav je napučio usne. “Lijepo. Mozartov grad. Hoće li biti suvišno ako pitam zašto?”

“Hoće”, brzo je odgovorila.

Kimnuo je s razumijevanjem. “U redu. Poštujem. Ali gle, ponuda za tulum još uvijek stoji. Ništa te ne spriječava, osim… vjerojatno činjenica da me dovoljno ne poznaješ. Pa evo…”

Nabrzinu je ispričao dosta toga o sebi, ali Kornelija nije mnogo upamtila.

Dvadeset i pet godina. Cijeli život je proveo u Zagrebu, na adresi od koje joj je ostao u glavi samo kućni broj 131. Nekoliko vrlina poput: vrijedan, pošten, dobar prijatelj. Nekoliko mana poput: neumjeren u izjedanju čokolada, strastveni pušač. Sve u svemu ništa posebno i neobično. Bio je posve svakodnevan, dapače, čak je pronašla dosta sličnosti: i sama je obožavala čokoladu, smatrala se vrijednom… i da, potajno je znala zapaliti cigaretu.

Iako još nije bila posve sigurna želi li poći, njezin pogled koji je, nekako samovoljno kliznuo na kofer, odlučio je umjesto nje.

“Nikakav problem”, Tomislav je gotovo uzviknuo. “Imam automobil. Onda dogovoreno? Ideš s nama?” umiljato ju je promotrio na što je mogla samo šutke kimnuti.

Razmijenili su još nekoliko rečenica. A onda se zaustavio vlak. Iz njega je izašao Tomislavov prijatelj.

* * * * *

“Gdje si stari?!” uzviknuo je sitan plavokosi mladić Tomislavovih godina.

Izmijenili su zanimljive poteze s rukama, one cool poteze, potom je plavokosi zamijetio Korneliju.

“Oho – ho! A tko si nam, pak, ti?”

“Ovo je Kornelija, iliti, odnedavno Candy”, Tomislav rukom pokaza na Korneliju, a onda ju je upoznao s prijateljem. “Moj najfrend Ivan, iliti, oduvijek Brzi.”

Kornelija je ovoga puta isti tren uzvratila stisak ruke. Nije upitala “Zašto Brzi?”, jer joj je i nakon svega nekoliko minuta bilo posve jasno, naime, Brzi je činio tako brze pokrete, gotovo histerične, da je pomislila da bi mu možda više pristajalo “Superbrzi”, iliti “Histerija”.

Tomislav je uz kratki znakoviti mig primio Kornelijin kofer i sve troje su se uputili prema automobilu.

* * * * *

Kornelija se nije odviše razumjela u automobile, zapravo, ocijenjivala ih je po izgledu, tako da je i za Tomislavov imala samo jednu riječ: “Strava!” Bio je to sportski, nabrijani automobil, koji je, onako, supernabrijano zvučao. Imala je dojam da lebdi, da kotačima ne dodiruje kolnik.

Vožnja je po njenoj slobodnoj procjeni trajala maksimalno petnaest minuta, a onda su se zaustavili ispred velike kuće. Unutra je treštala glazba. I izvana se doimalo preglasno. No, to je cool. Oduvijek je sanjala o privatnom tulumu, odnosno, da prisustvuje na jednom takvom gdje je sve dopušteno. Baš kao u filmovima.

Unutra je Korneliju dočekao prizor iz mladenačke bajke. Sve ono o čemu je snila, sve ono čemu se nadala; sve ono što joj nikada nije bilo dopušteno najednom se ukazalo iza otvorenih vrata. Bilo joj je ispruženo kao na dlanu i dato joj je da postane dijelom snova.

Napokon joj se ostvarilo: “Za sve u životu postoji prvi put.”

Ali…

Vidjevši san uživo, više joj se nije baš sviđao. Negdje između teških, gromoglasnih tonova, nekih čudnih, njoj stranih mirisa i dima cigareta kroz kojega su se povlačila znojna, opijena tijela nestašnih mladića i neumjerno izazovnih djevojaka, povlačio se i jedan veliki upitnik.

Kornelija se zapitala želi li to, želi li neupitno nekulturnu minicu i dekolte i biti stvarnim dijelom raspuštenog sna.  Ali bila je tu i više nije bilo povratka. Odlučila je, kao što je to i do tada činila, prošuljati se negdje onkraj stvarnosti i zaboraviti što je vidjela, tako da ne pogazi obećanje da je ništa neće smesti.

Taman se spremala zamoliti Tomislava da je odveze natrag na željeznički kolodvor, kada ju je prenuo iz misli.

“Što piješ?!” jeknuo je.

Zatečeno je slegnula ramenima i rastvorila usta da izusti pitanje vezano za povratak, ali nije dobila priliku. Tomislav ju je lagano lupnuo po ramenu uz riječi: “Punoljetna si pa može žestoko”, potom se izgubio u masi.


Kraj prvog dijela. Drugi dio pročitajte na Ponoćni vlak za Salzburg, dio drugi.

Božana Ćosić

Božana Ćosić, djevojački Vegeš, rođena je 21. veljače 1980. godine u Slavonskom Brodu. Ljubav prema pisanju pokazuje već u osnovnoškolskim daanima, a piše do danas. Iz njezina pera teku pjesme, priče te romani razne tematike. Priče i pjesme objavljivane su joj u raznim zbornicima i web portalima. Također kao vanjska suradnica piše članke za motivacijski magazin Kleopatra (i ljubavne romane za časopis Gloria). Do sada je objavila kriminalistički roman "Točka nestajanja", ljubavni roman "Neosvojiva vriština", ljubavno-avanturistički roman "Otok Providenca", fiktivnu ratnu dramu "Krvava kiša", triler "Alternativni svijet", zbirku kratkih priča "Tajanstveni svijet priča", fiktivne dnevničke zapise koji su u nastavcima pisani za časopis Kvaka Dnevnik (ne)obične djevojke, te slikovnicu "Sreća je veća kada se dijeli".

  • Facebook
%d blogeri kao ovaj: