Posljednje poglavlje (5)

Stigli smo do završnog odlomka prvog ciklusa interaktivnog projekta “Nastavi priču…”! Nadamo se da ste uživali u čitanju priče nastale zajedničkim snagama i da će te nam se i pridružiti u novom krugu.

Podsjetite se prijašnjih dijelova ovdje, a sada – završimo put kojim su krenuli Henry i Maribel!


Ne znam kako sam stigao kući, noge su me vodile, ali su moje misli bile raštrkane posvuda. No, tu sam bio, pred svojim ulaznim vratima vrteći ključ u ruci. Ušao sam i odmah primijetio kako nešto nije u redu, nešto je odskakalo. U polumraku sobe činilo se da je sve na svojem mjestu. Znači, policija nije imala razloga za pretres. To je u redu. Nešto drugo je bilo u pitanju… svjetlo u kuhinji.

Jutros kada su došli po mene, nisam ni uspio otići u kuhinju, a kamoli upaliti svjetlo. Ponovo sam se preispitivao, da, bio sam siguran da sam sinoć ugasio to isto svjetlo. Toliko toga prođe kroz glavu u samo nekoliko sekundi. Začuo sam metež, zvuk posuđa – netko je tamo! Tiho sam prišao ulazu u kuhinju, jer nisam znao tko bi to mogao biti u mojoj kući, gdje nitko dugo nije kročio osim…

“Maribel!” Začuo sam svoj slabašni glas. Okrenula se i nasmiješila se kao da je ovo tek jedan u nizu dana kada bi me dočekala s večerom.

“Henry, napokon si stigao. Počela sam se brinuti”.

Primio sam se za dovratak. Koji se vrag događao!?

“Upravo dolazim iz policijske stanice. Ispitivali su me… o tvom nestanku”.

“Svašta”, Maribel se nasmiješila, “pa ja sam upravo ovdje. Nimalo nestala”.

Htio sam joj prići, samo da je dotaknem i uvjerim se kako nije plod moje mašte, da moja Maribel stoji tu ispred mene. Ali se nisam usudio. I da je halucinacija, nisam se htio razočarati.

“Moramo nazvati inspektora Davisa, reći mu da si na sigurnom”. Tad sam ja nesigurno sjeo za kuhinjski stol dok je ona stajala ispred prozora. Pola lica joj je bilo obasjano toplinom kuhinjske žarulje, a druga polovica hladnim zrakama mjesečine. Iako je Maribel stajala iznad mene, pitanje o mojem gubitku pamćenja me i dalje kopkalo. Je li rezultat lijeka koji uzimam? Kada sam preuzeo testiranje eksperimentalnog lijeka na sebe i izvan službenih protokola, znao sam da su moguće određene nuspojave. Ali sve do sada, to se svodilo na pokoju epizodu vrtloglavice.

Zašto sam uopće testirao na sebi? Ah, da… zbog nje. Nije tražila, ali sam se ja dobrovoljno javio, jer sam mislio kako će lijek pomoći njezinome ocu. Više se ništa nije moglo učiniti, ali nisam htio dati lijek prije nego što vidim djelovanje. Odluka napravljena u trenutku slabosti, bez razmišljanja i samo sa pomisli da pomognem ženi koju volim. Dokle sam voljan otići za svoju Maribel? Bojim se odgovora na to pitanje, jer bi odgovor mogao biti “dokle god treba”. No, ne mogu nju kriviti za svoju lošu prosudbu, jedini krivac sam ja.

“Blijed si, Henry”, u potpunosti je zanemarila moju prošlu izjavu, “želiš li šalicu vrućeg čaja prije večere?” Prišla mi je i stavila ruku na moje čelo. “Ne činiš mi se grozničavim”. Zažmirio sam i upijao svaku sekundu njezinog dodira. Kako je samo uspjela da zaboravim na vanjski svijet, izvan ova četiri zida. Nije bilo policijskog ispitivanja, niti inspektora, niti dosjea o njezinom slučaju. Samo nas dvoje u mojoj maloj kuhinji. Meni dostatan mikrosvemir.

“Henry, ipak ti moram nešto reći”, njezin glas vratio me u stvarnost. Postala je nervozna i uznemirena, imao sam loš predosjećaj o tome gdje to vodi. “Želim ti zahvaliti na predivnoj suboti, i na svemu što činiš za mog oca”.

Subota? Vikend koji ne pamtim?

“Ali… moram otkazati naš dogovor. Ne mogu više raditi za tebe i svakako ne viđati”. Lice joj je bilo tužno, i što je najgore, osjetio sam to.

Znači da je bilo nešto među nama. Onda fotografija… na fotografiji sam zaista ja!

“Maribel, nemoj krivo shvatiti…”, morao sam joj priznati, “ali se ne mogu sjetiti prošlog vikenda. Sve je jedna velika crna rupa”.

“Ah”, izustila je čineći se povrijeđenom, kao da mi nije dovoljno važna da bih to zapamtio. Kad bi samo znala.

“Mislim da je to nuspojava, zbog lijeka koji uzimam”, imao sam potrebu dodati.

“Onda ga trebaš prestati uzimati, odmah!” Stav joj se iz povrijeđenog promijenio u zabrinuti. Bio je to dobar osjećaj… ne što je bila zabrinuta, nego to što je bila zabrinuta za mene.

“Moram te pitati… gdje si bila proteklih dana, zašto policija misli da si nestala? I odakle fotografija nas dvoje u tvom stanu?” Ipak nisam mogao ostati na jednostavnoj pomisli kako je sada tu i ništa drugo nije važno. Mislio sam da počinjem ludjeti.

Tužno se nasmiješila. “Fotografija je trebala biti oproštajni poklon”. Zbunjeno sam je pogledao. “A gdje sam bila… odvela sam oca u umirovljeničko naselje u unutrašnjosti, otprilike 3-4 sata odavdje, i odlučila ostati nekoliko dana dok se ne smjesti. Ali da, vjerojatno se ne sjećaš toga, jer sam ti to rekla u subotu”.

Može li objašnjenje biti tako jednostavno?

“Tko je onda prijavio tvoj nestanak? I zašto se ne možemo viđati?” Osjećao sam se kao inspektor Davis postavljajući joj sva ta pitanja, ali morao sam znati.

“Henry, večera ti se u potpunosti ohladila, trebao bi jesti”. Izbjegavala je odgovore. Ne smijem sada odustati. Držao sam njen pogled s upornošću koja joj je govorila da neću prestati zapitkivati.

“Morala sam riješiti neke obaveze, ali je tome došao kraj. Nikad nisam ni htjela da počneš eksperimentirati na sebi, to nije bilo u redu. Ali znam da si to napravio zbog mene”, zastala je i duboko udahnula. “No, ima puno toga što ne znaš o meni i neke stvari iz prošlosti su se vratile da me progone”.

Činila se kao da će zaplakati i vjerojatno mi to nije htjela pokazati. “Žao mi je, Henry. To je dovoljno da znaš”, pokupila je svoje stvari i krenula prema vratima.

Pratio sam je ispred kuće i zaustavio je, ulična svjetiljka nije radila i samo nas je obasjavao puni mjesec. Samo tako, sve je izašlo na vidjelo. Taj prokleti puni mjesec. Pogledao sam pored nje i vidio auto s upaljenim svjetlima. Zašto sam imao predosjećaj da taj muškarac čeka moju Maribel.

“Moram otići, iz ovog grada, od svega i nažalost od tebe”. Prišla mi je i poljubila me u obraz. “Ne želim da budeš tužan zbog mene, znaj da si mi bio jedna od rijetkih sreća u životu i nadam se da će nam se putevi ponovno sresti”. Uspjela je nabaciti iskreni osmijeh.

“Nije pošteno”, jedino je što sam izustio prije nego je ušla u auto i otišla.

I to je bilo to. Čini se da sam imao nekoliko trenutaka radosti s Maribel gdje su osjećaji bili uzajamni, ali ih se ne mogu sjetiti. Ne znam jesam li zbog toga nesretan ili zahvalan. Kad bih se toga sjećao, bi li mi nedostajala još više? Kao da je to moguće. Tog se dana stvorila rupa u meni koju nitko nije uspio ispuniti, koliko god sam je kratko poznavao. Osjetio sam gubitak koji će me pratiti cijeli život. Naravno, zaboravim na neko vrijeme, ali nikada u potpunosti. Naša nedorečena priča.

* * *

Dijelovi su mi se vraćali u naglim slikama, no nisam ih mogao spojiti kako su brzo dolazile i odlazile. Prateći naše putovanje u svojim mislima, vratio sam se gdje sam i započeo. Stvarnost koju nisam htio osjetiti. Još uvijek nepoznata soba, moj naborani odraz u ogledalu i tek nekoliko dijelića opipljivih rukom koji me podsjećaju na prošlost. Još uvijek taj puni mjesec koji me ispunjava jezom i pitanje gdje je moja Maribel. Jedino čega sam se sa sigurnošću mogao sjetiti je razlog zašto ne volim taj puni mjesec.

Pitao sam samog sebe može li mi još jedna večernja šetnja pomoći, ali sam znao odgovor i prije nego što sam postavio pitanje. U posljednje vrijeme, sjećanja su sve više navirala, dobra i loša – i nijedna šetnja tome nije mogla pomoći.

Fotografija koju sam držao u ruci bila je baš ona koju mi je Davis pokazao onog dana kada je sve završilo. Ne sjećam se više ni kako sam došao do nje, ali mi je drago što je imam, jer jedino tako pamtim Maribeline karakteristike. S godinama detalji izblijede, ali osjećaji ostanu. Ostala su mi sjećanja na to kako bi sa svojom pojavom razbistrila i najmaglovitiju večer, kako je sa svojim smiješkom odagnala sve loše stvari koje su mi se dogodile preko dana… i kako mi je sa svojim glasom bila draža i od moje najdraže melodije. Više se ne sjećam tona tog glasa, ali se sjećam neodoljivog osjećaja. I njezine predivne crne oči, to sam pamtio.

TEKST: DIJANA DRUŠKIĆ

  • Facebook