Predstava u mraku i osjetila koja budi

Suze mi teku od smijeha.. ako prestanem da se smijem, ostat će samo suze. – Meša Selimović

Dobro jutro!

Vučem se po sobi, treba mi svjetlost, dižem roletne! Nisam bila ovih dana vrijedna, nisam pisala. Nisam imala riječi, ne znam možda ni sad neću naći prave riječi. Pokušaću, ipak! Stari digitalni sat odbrojava mi minute i sate, 09.31h ding – dong – ding – dong. Da, vrijeme je da progovorim o temi koja je ostavila snažan utisak na mene ovih dana.

Da li ste nekad pomislili kako je živjeti u tami? Kako je slijepim licima oko nas? Da. Jesam, razmišljala sam o tome. Da, ja sam egoista. Klasičan, ali realan odgovor. Pa da, sigurno im je jako teško.

Poziv da učestvujem u predstavi gdje mi vežu povez na oči, gdje je tama, a moram da živim je za mene jedno unutrašnje svjetlo u nama, koje ili se upali ili ne tokom predstave koju ne vidite, ali osjetite. Putem naših čula kao dio spektakla i glume, mi prisutni smo primali različite signale, zvukove i poruke sa crnim povezom na očima u zatamljenoj prostoriji. Posmatrač postaje sam dio scene i samim tim i aktivan učesnik dešavanja tokom predstave.

Koristili smo sva čula osim vida. To je bilo zaista jedno odvažno eksperimentisanje i putovanje na sceni sa oko tridesetak glumaca. Gdje od svaku stepenicu se saplićem, a nema mi pomoći, jer sam sama. Gdje se radnja odvija jednim svakidašnjim načinom života, ali opet tako drugačijim. Buđenje, jelo, izlaz u grad, slušanje muzike, nježnost, tišina, zaljubljivanje, operacija, tuga i slično. Neobični sastav različitih osoba daje mogućnost slijepim i slabovidim osobama takođe da uživaju u ovakvom jednom komadu, a osobe koje vide su kao publika – glumci izjednačeni time što nose povez na očima.

Strah, plač, grč, osmjeh, podsmjeh. Operacija, možda i progledam! Čuje se samo zveckanje aparature oko mene, ružan bolnički miris. Uzburkana osjećanja! A gdje je tu on? Ljubav? Vjenčanje? Osjećaj nelagode kada Vam neko priđe i „ pomazi“ po kosi, a u isti mah sreća. Stavljaju Vam povez, zamislite, zatim me zalijevaju nekom žestom, kažu: živjela, uče me kako da držim pribor za jelo. Drhtim, bojim se. Kroz glavu mi tutnja: “Kolika si ti kukavica…”. Ti vidiš, a uvijek ti nešto fali! Treba mi zelena nova haljinica, karmin, torba.

Sve je tako malo, sve je ništa kad usporedim ovu svjetlost, te boje, ljude! Taj poziv me je podstakao da zamolim svakog da voli i cijeni svoj život, da pomogne nemoćnom. Nečija ruka i samo jedan osmjeh u toj tišini (kada su me ostavili samu da budem u zatamljenoj prostoriji desetak minuta) vjerujte, jedino je što imate. Oslanjate se na miris, zvuk. Vjerujete, volite, a osjetite samo dodir nečiji, koliko su to samo čisti i hrabri ljudi. Ponavljam, divim se hrabrosti tih ljudi!

Ljudi, pa vrištite, pjevajte, skačite, padajte, ustajte, nikad, ali nikad ne osuđujte, nikad, ali nikad baš ne podsmijavajte se tuđem sporom hodu, trepavicama i očima, štapu koji nosi! Odvojite neko vrijeme i zamislite kako bi se Vi ponašali na moru… prelijepoj obali, čula sam samo pljuskanje valova, zatim kao u podsvijesti strah i govor: ti toneš! Strah! Čudno – bolno, a i odvažno je tako živjeti. Vi – mi možemo biti ljudi i voljeti, a ne mrziti! Jer i njegove oči sanjaju, jer i ona je sigurno jako talentovana za ples, jer svi smo mi “živa bića” iza naših imena i prezimena! Slavimo svjetlost!


TEKST: Zorana Košpić

  • Facebook