Pripovjedačka evolucija Pobješnjelog Maxa

Da, pišem o filmu Pobješnjeli Max: Divlja cesta (Mad Max: Fury Road) – osvrt na film koji nije nastao prema prije objavljenom književnom predlošku, čime probijam zamišljeni format s kojim je započela Narativa. Ali pravila su tu da bi se kršila, zar ne? Zato je ova priča moja inspiracija za članak o Maxu, Furiosi i ostatku ekipe. Očekujte poneki detalj iz radnje filma, tako da ako niste gledali film – upozoreni ste. Ovo je točka s koje nema povratka.


Više-manje smo svi upoznati s originalnim Maxom iz 1979. godine i ulogom koja je Melu Gibsonu otvorila vrata Hollywooda. Kada sam pročitala da George Miller snima remake svog filma (priča, režija i scenarij su njegovi), nekako mi se to nije činilo pretjerano dobrom zamisli. Poslije gledanja, shvatila sam da je prvi Pobješnjeli Max klasik svog vremena, ali Divlja cesta je pripovijedanje odvela na potpuno drugu razinu. Možda vam se ovo čini previše ambiciozno za takozvani “muški” akcijski film, ali vjerujte da je zadivljeni dio publike raznolik.

Iako sam isto tako pročitala kako će trilogija pratiti priču originalnih filmova, Miller je koristio drukčiji pristup radnji. Za početak, Maxov ikonski Ford Falcon su mu ukrali u prvih pet minuta, a kasnije se auto pojavljuje u tek nekoliko kratkih scena vratolomnih potjera. Dok je u originalu prikazan tijek događaja koji vodi do postanka pobješnjelog Maxa, u Divljoj cesti dobivamo povremeni jezivi flashback ljudi koje nije mogao spasiti, što ga zapravo sve vrijeme progoni. Koliko su se ti duhovi činili stvarnima glavnom liku, dio te stvarnosti Miller je uspio prenijeti na publiku bez trošenja vremena na pozadinsku priču.

Kako je remake premašio ocjenu originala?

Sama količina uloženog truda je fascinantna, kada mislite da su u igri digitalni efekti zapravo je sve prilično stvarno – uključujući kamion sa zvučnicima, bubnjevima i svima najdražim gitaristom Doofom s gitarom iz koje suklja vatra. Kako bi George Miller bio zadovoljan, sve je moralo zaista funkcionirati. Današnji filmaši troše velike budžete na vizualnu naraciju stvorenu putem zelenog ekrana, a najčešće ispadne kontraproduktivno. No, ovaj redatelj je iskoristio svoju kreativnu slobodu zahtjevajući formulu koja ne bi prošla kod mnogih filmskih studija.

Često su baš redatelji sputavani glavešinama kada misle da s njihovom vizijom neće biti profita. Priče kruže da je Miller dobio potpunu kreativnu slobodu zbog prijašnjih dogovora sa studijem (za projekt koji je poslije propao), ali je dio ugovora bio i remake Pobješnjelog Maxa bez uplitanja “viših” sila. Ipak, to je moguće jer Miller posjeduje prava na lik i priču kako je tada originalni film nastao izvan ovakvih autorskih ultimatuma.

Scenarij i slogani filma zaslužuju svoje posebno mjesto u ovom članku. Iako ne izviru iz romana, nose svu težinu distopijskog svijeta, zajedno s dubljim značenjem. Riječi nisu trošene na prazni dijalog, već se gotovo u svakoj rečenici osjeti filozofsko razmišljanje, što nekad zvuči tako moćno i introspektivno, čak i mantre ponavljane kroz cijeli film.

Živim, umirem, ponovno živim. Ideologija kojom tiranin lako uvjerava svoje podanike da po potrebi postanu kamikaze.

Još neki faktori za uspjeh

Tom Hardy je preuzeo glavnu ulogu na svoja pleća osjetivši težinu ikone, ali je to napravio s blagoslovom Mela Gibsona. Oni koji su govorili “nema Maxa bez Gibsona”, vrlo vjerojatno su promijenili mišljenje. Hardy i njegova šutnja ili neverbalna komunikacija te poneki “mhm” u prvoj trećini filma, stvorio je novo viđenje junaka. Max se uopće ne čini glavnim likom u vlastitom filmu, a opet funkcionira izvrsno.

Charlize Theron se davnih dana etablirala u glumačkom svijetu i izvrsna je kao Furiosa što je i u većini svojih uloga. Moglo bi se reći da je zapravo Furiosa sa svojom pričom glavni lik u filmu. Immortan (nije tipfeler) Joe prilično je dobar zlikovac, kao što su i Ratni dečki te ostatak stanovnika Citadele – barem većina njih.

Dok mi je trebalo vremena da prepoznam Nicholasa Houlta u njegovoj zamaskiranoj izvedbi, lik Nuxa je izvrstan dodatak načinu pripovijedanja! U početku se činio kao još jedan sporedni lik kojemu je suđeno da pogine u prvoj potjeri. Govori nešto i o konceptu iskupljenja što su mu dopustili da pristupi njihovom timu iako je započeo kao negativac, i zapravo su ga već jednom bacili s tegljača.

Akcija ne prestaje, to je poput jurnjave na cesti koja traje puna dva sata, ali zadivljujuće je što mi se uopće nije činilo da je prošlo toliko vremena. A kada je riječ o glazbi, bubnjevima i bungee jumping gitaristu, djeluje veličanstveno kao što bi i trebalo nabrijavajući kako fiktivne likove tako i publiku.

Nakon rečenoga, film je postao dobro zastupljena kategorija na Narativi. No, ovo je ispao prilično izniman film i osvrt se gotovo sam napisao. Svjesna sam kako ovakvi tipovi filmova dobiju veću ocjenu kada ih gledate u kinu na velikom platnu i čak u 3D-u, jer vizuala dolazi do punog izražaja.

Osjetila sam da je Pobješnjeli Max: Divlja cesta više od jednog takvog filma, jer je evoluirao svoju pripovjedačku vještinu kroz nekoliko elemenata, ali vjerujem najviše zbog genija Georgea Millera koji je izvan ekrana imao pozadinsku priču svakog lika. Takvo stvaranje fiktivnog svijeta je često viđeno u kvalitetnim romanima. Možda je poanta svega toga da ako imate strast, talent i odrješene ruke, akcijski filmovi mogu postati umjetničko djelo samo po sebi.

Dijana Druškić

Jedan od onih "socially awkward" pisaca generacije Y koji voli koristiti fraze na engleskom i pronalazi radost u pisanoj riječi. Odrasla na britanskim serijama, sarkazam nosi kao drugu kožu. Misli kako ponekad mane mogu postati prednosti - nejasno je pod koju kategoriju spada magisterij Komunikologije.

  • Facebook