Puls tkanja života

Blistavi korak do vječnosti izgrađen je u tragovima sjećanja.

Djevojci koja je trenutno prelazila pustinju N’ariba to je rekao pustinjak još prije nekoliko okreta. Riječi je zapisala u Tab, a nakon toga u pijesak. Onaj poseban, srebrni. Legenda kaže da su njegova zrnca zapravo suze Božije i da se njemu ogleda sav život promatrača. Naravno, ako zaista želimo gledati. Sliku će objaviti po povratku u civilizaciju pošto su jako tražene, a i dobro se plaćaju. Djelomično se zbog toga i odlučila na ovu avanturu. Osim dijela s novcem, ovdje je došla pronaći dio sebe kojeg su nedavno otuđili. Nisu je pitali za mišljenje. Vrijeme i pustinja su učinili svoje, sve su zaliječili. Boljelo je što su to uradili jako dobro. Ne bi li neki ožiljci trebali ostati ucrtani da ih možemo prizvati istom jačinom kojom su nas i prožimali? Ovako se čini da ništa nije bilo bitno, jer toliko toga odnesu dani. Razmjene bi trebale biti poštene, pogotovo u mjestu u kojem ima jako malo života. Tu ništa dodatno ne bi trebalo biti istrgnuto iz dubina našeg bića. Eventualno, da nam se otkriju razlozi zbog kojih je to napravljeno ranije.

Napravila si je zaklon i upalila vatru. Nitko od bliskih ljudi nije znao gdje je otišla. Povremeno bi im se javila tek da znaju da je živa, inače bi vjerovatno podigli prašinu veću od pustinjskih oluja. No, problem je bio što jednu trenutno ima u sebi. Još se nisu susrele, jer takve se nemani obično izbjegavaju. Duboko je uzdahnula i razmišljala o svim putovima budućnosti. Jedan se, iako pomalo nevjerojatan prikrao i izdignuo iznad ostalih. Pozdravila ga je osmijehom i prepustila se snovima i prohladnoj noći. Sutradan ju je probudio lavež, iako je kasnije zaključila da je to zapravo sanjala. Sunce je tek izlazilo pa je malo pričekala, a tek onda krenula dalje. Učinilo joj se da vidi slike prošlih vremena i velikane koji su se borili za svaki pedalj mjesta na kojem ona sada stoji. Pomislila je kako je previše krvi proliveno po ovom pijesku. Gotovo je mogla osjetiti njen okus u ustima. No, to nije razlog dolaska ovdje. Razlog je bol koje više nema. Iako, još uvijek ima nekog neodređenog osjećanja. On je posljedica zalječenja; Podsjetnik. Kao nevidljivi znamen koji se prostire njenim tijelom. Kao krv koja se razlijevala po pustinji u godinama koje su prošle. Svi smo mi nečiji, i sve je naše nečije. Prepravljamo i precrtavamo jedni druge. Nekada ostane i ono što ne treba, a u drugom slučaju hodamo pustinjama gdje nam sve to bude uzeto. Možda je to bila i neka podsvjesna želja. Ona to sve prihvaća kao neki katalizator, spona, i onda odbacuje dalje, Slušaocima.

Jednog od njih je povukla iz Tajnih sfera. Uzela ga za ruku i istrgnula iz njegove stvarnosti. To je napravila tek kada se osjećala spremnom. Nije se iznenadio niti je ona iznenadila sebe. Došla je po odgovore i odbijala otići bez njih. Njegova poruka bila je sveukupnost događanja i promišljanja onih koji su hodali prije nje. To neće objaviti svijetu. Ne zato što on to ne zaslužuje nego zato što svatko od nas poruke dobiva na drugačiji način. Prvo ih trebamo zatražiti, zatim uobličiti u našu stvarnost i krenuti dalje. Znala je da na rubu pustinje netko čeka. Nije ubrzavala niti usporavala korak. Kretala se i stala u mjestu, kao pustinjski vjetar. Tražila se i osvajala. Njene ruke bile su strune nebeske, a hodala je potaknuta energijama tla. Bila je jedno sa svijetom. Osjetila je puls tkanja života i prepustila se u potpunosti – nosio je i primao u svoje naručje. Tu sve započinje. Životi i priče, nade i snovi; budućnost Čovjeka. Pitala se, vidi li previše? Što da radi s ovim odgovorima? Sva njena bit, punila se riječima koje su, kao žile kucavice osvajale njenu tjelesnost i niti trenutak kasnije, širile su se dalje, postala je izvor. Jer, pustinja je kao majka koja liječi i brine, uzima samo oštro zublje uglavljeno u klisure naše duše da opet možemo istinski živjeti.

Osjetila je da se gubi pa se spustila na tlo. Zaspala je od umora…

Probudio ju je neugodan osjećaj u nogama. Preznojavala se. Gotovo polovica tijela joj je bila prekrivena pijeskom, činilo joj se da su se zapravo i sjedinili. Trenutak kasnije, iz okova ovog mjesta su je izvlačile poznate ruke. Nasmijala se i pozdravila ih. Za njima su došle oči, i jedan osmijeh. Usne su govorile, ali ih nije slušala već osjećala i privukla k sebi. Nije bila sigurna koliko je od svega što je proživjela bila stvarnost, a koliko priča da se utješi dok je ne pronađu. Moguće da je u njoj pronašla samu sebe. Vrijeme će svakako pokazati, ono ima taj običaj.

 

Ivan Barić

Ivan Barić rođen je 26.06.1983. godine u Splitu. Pisanje je njegova velika ljubav i za njega nema boljeg načina da upoznaš sebe, kao ni da tu istu jedinku predstaviš drugima. Smatra da je dosta toga već rečeno, ali svaki pisac sa sobom donosi svoj stil otkrivajući tako nove i neistražene dimenzije. Nada se da će s vremenom mnogobrojni čitatelji uživati u njegovim svjetovima i u njima pronaći inspiraciju. Priče obično smješta u povučenije kutke zemlje, poput pustinja. U njima nerijetko glas svijeta biva nadjačan glasom istaknutog pojedinca. Posebna se pažnja pridaje opisu unutarnjeg stanja lika i njegova odnosa sa okolinom. Voli čitati Simmonsa, Asimova, K.K. Rusch, Roberta Reeda. Priče su mu objavljivane u Sferakonskoj zbirci, Marsonicu, Ubiqu, zbirci Makrokozma 21 te Knez Vladimir festivala Refesticon u Crnoj Gori.

  • Facebook
%d blogeri kao ovaj: