Putovanje

Stignem do željezničke postaje nekog gradića N. s koferom u ruci i mantilom prebačenim preko desne podlaktice. Spustim kofer i zarim ruku u džep.

Iz dubokog džepa izvadim stari antikvitetni džepni sat i otvorim prednji poklopac ne bih li saznao koliko je sati. Vlak je upravo dolazio u stanicu, a ja sam zadovoljan i nervozno nestrpljiv s nekakvim prizvukom straha i drhtavice, rekao  samome sebi: “Opet na putu samo ja i moj vjerni stari drug,  sat”. Došao sam do jednog kupea, a iza staklenih vratiju ugledam samo staricu u crnini koja nešto štrika.

To bi moglo biti zaista spokojno putovanje. Pomislih. Pokucam. Otvorim vrata i iz naučene pristojnosti upitam da li je slobodno. Starica okrene glavu prema meni i pogleda me svojim dubokim i crnim očima oronulim u koščato i sablasno lice aveti.

“Naravno, samo izvolite. Ugodno se smjestite,” prozbori začudo mladolikim glasom.

Ugodno se smjestim.  Primijetio sam kako nema nikakve prtljage, samo svoje vunene kugle, igle i komadić kojeg je upravo ištrikala.

Izvijanje motorne zmije, uljuljkalo me u  san. Sanjao sam crkvu. Prostor je ispunjavala tišina i  nijemo jutarnje svijetlo koje se probijalo kroz  latice šarolikih vitraja. Oko glavnog oltara zamijetih dva portala. Nakon nekog vremena, napravim prvi krug oko oltara. Zastanem. Udahnem hladni zrak i vidim vraga kako sav crven i zadihan stoji na sredini crkve i motri me. Zadrhtah od straha, ali me nisu mogli otrgnuti svi razumni razlozi da trčim i spasim se od znatiželje koja je vezala moje oči za njegovu crvenu put, ružnu izvoranu glavu s rogovima.

Trgnuh se s mjesta nakon što sam ga dobro promotrio i napravih još jedan krug oko oltara. Sada sam se sakrio iza kipova i cvijeća te pratio što je sljedeće. One spodobe koja me tražila ispitivačkim očima, više nije bilo. Sada je svećenik održavao normalnu liturgiju pred svojim vjernicima čija sam lica prepoznavao. To su lica mojih mrtvih drugova.  Krenem i treći put oko oltara, a onda se zaglavih na jednom od portala i probudih sav mokar i blijed.

Vlak se još uvijek kretao stalnom brzinom. Trgne me glas konduktera kojeg uopće nisam ni primijetio. Bio je to visok čovjek, lica poput egipatske faraonske mumije koja je ostala bez životnih sokova. Mrko me pogleda.

“Kartu na pregled molim, gospodine.“ Naravno, odmah, istog časka izvadim kartu i dadem mu je u ruke koje su bile isto tako mrtvačke i koščate. Vratio mi je kartu, okrenuo se i pogled uputio starici, koja je sada prestala štrikati i namatala šal oko ruke. Pozdravio nas je i zatvorio vrata kupea.

Vrlo čudno, pomislim. Zaista čudno. Njoj nije pogledao kartu niti je zatražio. Čudno. Ali možda je kartu već pregledao dok sam ja spavao. Možda, ali oni izmijenjeni pogledi su izgledali zlokobno. Nisam se nadao ovakvim događajima, ali vjerujem da oni pravi tek slijede. Ovo je vlak živih mrtvaca. Nakon starice i konduktera, ništa me više ne može iznenaditi.

Vlak je najednom počeo usporavati što je značilo da stižemo u stanicu. Dok je vlak usporavao, starica je počela ponovno štrikati i dva puta me krišom pogledala. Otvorio sam prozor, da bih pustio zraka u ovu grobnici koja smrdi po samom mrtvačkom raspadanju i truleži. Vlak se iznenadno vrlo kratko zaustavio u stanici i ponovno krenuo. Novi putnici su počeli oblijetati kupee i jedna od njih se zaletjela na vrata našeg kupea. Bila je to dama srednjih godina. Pozdravila je i upitala je li slobodno. Starica je mrko gledala, ali ništa nije odgovarala.

“Naravno, izvolite. Ima dosta slobodnog mjesta ovdje,” potvrdno sam odgovorio.

Za ruku je vodila malo dijete, dječaka od pet godina i nosila poveći kovčeg. Digao sam se i pomogao dami smjestiti kovčeg i ponovno sjeo na svoje mjesto. Ona je sjela nasuprot meni, a dijete joj je leglo u krilo. Zatvorio sam prozor i ponovo pogledao van. Bili smo već podosta odmakli od stanice. Na  moju gestu zahvali.

Oči su joj bljesnule. “Vidim i vi nekamo putujete s punim koferom prtljage”. Uzvratih osmijeh.

“Da, i ja putujem no nikada nemam odredišta. Putujem toliko da putujem. Ja sam stalni putnik. Može se reći i apatrid. Ja nemam doma. Moja jedina bliža rodbina je avantura”.

Nasmije se malo glasnije. “Lijepo. Baš ste se pjesnički izrazili. Nemate doma ni pristaništa kao ni ja”. Nastavila je nakon kratke stanke. “Vidite, ja sam žena koja je imala dom, kuću, muža i ovo prelijepo dijete…”, spustila je usne na njegovo lišce. “Ali zaskoči nas nesreća. Muž izgubi posao, počinje se opijati, a dijete naglo oboli od epilepsije. Nakon toga muž me ostavi i ode. Ni dandanas ne znam kuda je otišao i ostavio nas same. Kao što i vidite, sada putujemo lječniku. I posljednje novčiće trošim kako bih mu osigurala sve. Ali bez uspjeha. Napadi epilepsije su sve gori i češći”.

Pokrije uši djetetu te šapatom nastavi. “Lječnik je rekao da učestali napadaji znače samo jedno, preranu smrt”. Nato joj suze navale na oči. Pokušavam je  umiriti i kažem da liječnici ponekad mogu i pogriješiti. Ona ustade i ispriča se jer mora u hodnik da udahne zraka i smiri se. Zamoli me da pričuvam na trenutak malog. Naravno pristanem.

Mališan me s osmijehom pogleda i upita, “znaš li ti pričati priče?”

“Naravno”, odgovorih i dalje nastavim, “jesi li čuo za priču Ivica i Marica?”

Radosno odmahne glavom i pogleda me milim okicama. Prije početka pričanja uputim malome ove riječi… “Znaš, meni su tu priču pričali dok sam bio dijete i zabavna je”. Na trenutak stanka. Muk. Gledam malog u oči koje mi govore želim živjeti! Zatim krenem pričati o začaranoj kući, vještici i mališanima Ivici i Marici koji su se izvukli iz ralja nemilosrdne vještice. Pred sam kraj priče se vraća majka ovog djeteta i zahvali mi na svemu govoreći kako se približavamo sljedećoj stanici koja je njihovo odredište. Naravno, ispratio sam ih do izlaza iz kupea i zaželio sreću. U taj čas se dogodilo nešto vrlo neočekivano i zanimljivo.

Starica zazove dječaka i zamota ga šalom koji je upravo isplela. “Izvoli maleni, da ne ozebneš. Ja nemam unučiće pa će tebi biti od pomoći”.

Tek što sam sjeo starica izusti, “neće ono dijete još dugo”. Histerično sam viknuo. “Što!? Što to govorite!? Kako se usuđujete! Stari ste sto godina, a govorite gluposti!” Bio sam ljut i došlo mi je da je izbacim iz vlaka. Vlaka koji je upravo krenuo. Pogledao sam u staklo vagona i vidio vlastiti odsjaj u njemu. Blijedu masku sa šiljcima raznih pitanja.

Nato uđe neki nezgrapan čovjek, u zaprljanom i izgužvanom odijelu, lica nacerena, kao da će plakati, cjelokupnog izgleda kao da je na kraju svojih nervi.

“Je li ovdje slobodno?” Rastreseno upita. Stara nije izustila ni jednu jedinu riječ, samo je zurila u svoje igle i namatala niti na kuglu od vune.

“Naravno”, odgovorim. Čovjek sav plav i natekao od alkohola i batina koje je zadobio za vratima neko bara, sjedne do mene i počinje zuriti nekako samilosno i bespomoćno.

“Jeste li dobro?”

Čovjek drsko uzvrati na moje čovječno i istinsko pitanje koje je natopljeno u još iskreniju brigu za ovim jadnikom. “Ma vraga sam dobro!” I počinje liti suze. “Očajan sam i boli me duša jer sam ostavio ono najmilije blago, onaj zemaljski biser, svoju obitelj”. Izdahnuo sam s gnušanjem i srce mi je počelo snažnije udarati.

“Umirite se. Sve će biti dobro”. Gledao me jedno vrijeme ispitivačkim pogledom i kao iz topa izgovorio, “ostavio sam ženu i bolesno dijete koje pati od epilepsije. Sad se kajem i molim boga da snađem snage da se vratim životu. Ali nemam ni jedne prebijene pare”.

Na te njegove riječi stara okrene glavu i odgovori smireno i ravnodušno očima punim zadovoljstva i naslade. “To dijete je već mrtvo”.

Na to ovaj jadnik istrči u hodnik, otvori prozor i iskoči prije nego što sam uspio bilo što poduzeti. Mislio sam da ću se onesvijestiti i brzo sjeo na svoje mjesto dajući plućima zraka. Stara se nasmiješila, “ode još jedan. Ah, danas je bio dobar ulov”.

Shvatio sam da imam posla sa samim vragom te uzeh kofer u ruke, obučem mantil i čekam da vlak pristigne u stanicu. Vlak je stao, a ja pošao prema izlazu iz kupea. Najednom osjetim koščatu ruku starice i kroz zubat smiješak stara progovori.

“Sretno putniče. Sretno u potrazi za domom!” Istrgoh se i brže-bolje pobjegoh iz kupea, a u hodniku se za mnom okrenula visoka silueta konduktera. Izašao sam iz vlaka u zadnji tren. Zastao sam na stepenici, a glavu mi je ispunio neki nepoznati vakum. Udahnuo sam duboko i zaputio se prema jednom lokalu, ali osjetih naglo neku slabost i neizdržljivu bol u prsima. Svjetla su mi se počela gasiti pred očima, koljena su klecala, a tijelo se stropoštalo na šljunak pored pruge. Shvatio sam da umirem. Pokušah pozvati pomoć, ali moja moć govora je zauvijek utihnula.

U posljednjim trzajima života vidjeh ispred sebe onu staricu iz kupea koja pruža ruku prema meni i poziva me u svoju začaranu kuću, u vlak koji ne staje ni na jednoj stanici, u vlak koji putuje u vječnost. Konačno sam završio svoje putovanje.


AUTOR: Zoran Hercigonja

  • Facebook