Ruke

Njene oči su mirovale na blijedoplavoj, duguljastoj prilici Brača. U daljini se nazirao trajekt. Nije mogla razaznati što na njemu piše – niska se magla ispriječila između nje i trajekta.

“Vjerojatno je Blueline. Uvijek je Blueline. Da sam bar tamo…”, zatvori oči. Osjeti njegovu ruku na svom ogoljelom ramenu. Kad je otvorila oči, primijetila je da on drži bocu piva u drugoj ruci. Stao je ispred nje – nasred sunca – pa joj se činio još višim, još nestvarnijim. Na sebi je imao bijelu košulju dugih rukava koje je zbog vrućine zagrnuo do lakata, i duge, crne, platnene hlače. Ne trepćući, skrenula je pogled s fantomskog Brača na njegovu ruku, još u istom položaju. Načas ju je zaprepastila veličina te ruke. Osim veličinom, ruka je odudarala svojom bojom. Muškarac je bio bijelji od djevojke. “Pa šta”, rekao je jednom prijatelju koji ih je posjetio noć prije polaska, “čim se jedanput osunčam, bit ću tamniji od Ane”.

Ovo im je bio već četvrti, ali prvi beskišni, dan ljetovanja na dalmatinskoj obali. Za dva dana su se vraćali natrag u Zagreb. Beskrajni, sivi, neboderski Zagreb. Natrag… stresla je sa sebe nadolazeću misao. Neće misliti o tome. Stane proučavati njegovu, ne više divovsku, ruku. Pejzaž žila – isprepletene, razgranate, nabrekle. Zabavila se potragom za odgovarajućom usporedbom. Žile kao rijeke na zemljopisnim atlasima? Žile kao najtanje grane onog starog, iskrivljenog hrasta ispred njihove zgrade? Žile kao plavi putevi koji vode do dlanova? Čemu usporedbe – žile su žile. Tako su očigledne, tako su se jasno isticale pod njegovom gotovo prozirnom, nategnutom kožom. Prsti su mu skliznuli preko ruba njenog ramena. Poželjela je dotaknuti te žile svojim usnama. Da se uvjeri da je bar još nešto stvarno, osim straha od povratka i mrtve želje za njih.

Sinoć. Omamljeni dosadnim rominjanjem kiše, sjedili su jedno uz drugo na kauču, u zatamnjenom apartmanu. Stvarnost želje joj je tako udarila u glavu da se odvojila od njenoga tijela. Želja joj je podigla ruku s njenog krila i provukla ju kroz otkopčani dio njegove košulje. Proželi su je žmarci od topline njegovih prsa. Zadrhtao je. Želja se preselila u djevojčine usne. Pripremile su se za poljubac. Muškarac ju je zaustavio slabašnim mrštenjem obrva. Želja se, uvrijeđena, povukla natrag kao val. Vratila se u donji dio djevojčine utrobe i sklupčala.
“Hoćeš pivo?” Upita muškarac djevojku.
“Molim?” Ona se prene.
“Želiš li pivo?”
“Ne, hvala, nisam raspoložena”.
“Nešto drugo?” Spusti se na koljena pored nje. Koljena mu krcnu pri sagibanju.
“Stvarno ne treba”. Ona se jedva osmjehne ne pogledavši ga. Na trajektu je zaista pisalo Blueline.
“Ana, moji nisu loši ljudi. Nemaš se čega bojati”.
“Zašto sad njih spominješ?” Čula je razdraženost u svom glasu.
“Jer znam da na to misliš”.  On reče suho.
“Nemaš ti pojma o čemu ja mislim”.
Ana osjeti kako se sva ona želja pretače u mržnju.
“Ma daj, otkad sam ti sinoć rekao da ću vas upoznati kad se vratimo u Zagreb, potištena si i šutiš”.

Tu joj je vijest priopćio nakon što je Ana povukla ruku natrag u svoje krilo. Ta je vijest, dakle, bila razlog. Rekao joj je to odrezano i pomalo mrzovoljno. Nije mu mogla vidjeti oči, samo tjeme. Zatečena, Ana je uspjela izustiti ravnodušno oh i promrmljati nešto što se njemu učinilo kao – u redu. Više nisu progovorili.

“Nisi ni ti bio baš oduševljen”. Ana osjeti užitak.
On se glasno nasmije, zabaci glavu natrag i potegne iz boce. Niz bocu su se cijedile sitne, kao na niski nanizane, kapljice vode.
“Ok, priznajem – nisam. Ali malo sam razmišljao i shvatio da će nas oni prihvatiti i poduprijeti našu odluku”.
Ana je gužvala rub ovratnika svoje haljine.
“A hoće li saznati zašto smo se odlučili vjenčati?”

Umjesto odgovora, muškarac uzdahne i prođe rukom kroz kosu. Ana ga se napokon usudi pogledati. Trajekt je bio preblizu. Osjeti kako se onaj stisak u želucu sasvim opustio. Briga i strepnja, pa i ona snažna, kao ljudsko biće živa želja, sve to – postane glupo, mikroskopski sitno i beznačajno.

Gledajući ga kako čuči pored nje, šutljiv i zabrinut, preplavila ju je ljubav i nježnost prema njemu. Prvi put je naslutila kako je to biti majka. Ona je ta koja zna i koja mora reći da ništa nije važno osim njih troje – ni želja, ni trajekt, ni Zagreb, ni roditelji. Oni su svemir naspram svijeta. Podigla se sa stolice, čučnula nasuprot njemu i zagrlila ga. Na grudi je pritisnula njegovo iznenađeno, vruće lice.

Te noći nije padala kiša. Dok je, u sjeni prozora, Ana lijevom rukom opipavala patent na haljini, a drugu držala na boku, sjetila se tog jutra i čujno nasmijala.

“Zar se to stvarno dogodilo?” Njegova čula su bila napeta kao u tigra, ali ju nije čuo. Vodili su ljubav – grčevito i slatko, dok su se beskišni oblaci kotrljali prema naprijed, možda prema Zagrebu.


AUTORICA: Luca Kozina

  • Facebook