Za koju nadnaravnu moć više

Fikciju ne čini samo izmišljena priča o imaginarnim likovima u imaginarnim situacijama. Fikcija je proces otkrivanja tko smo (kao pisac i čitatelj), gdje možemo iskusiti stvari za koje drugi ne znaju, vidjeti svoju unutrašnju ljepotu, zauzeti se za ono što je ispravno, prevladati barijere.

Ako ste ljubitelj maštovitijih žanrova poput fantasyja ili znanstvene fantastike, ili općenito nadnaravnog, vjerojatno ste se u jednom trenutku zapitali sljedeće: zar ne bi bilo odlično imati neke posebne moći? Zavaljeni u fotelju s daljinskim upravljačem tek izvan dohvata: uf, da su mi sad telekinetičke sposobnosti kao što ih je imala Kingova Carrie – samo s boljom samokontrolom i manje zadirkivanja, po mogućnosti. I ja bih ih bolje upotrijebila, sigurna sam u to.

Moj spisak poželjnih moći (da se može ići u shopping s ovime) bi išao ovako… telekineza pod broj jedan, jer pomicati stvari i ljude je prilično praktično. Ako se tu uklapa i nekakav energetski val ili takvo što, još bolje. Broj dva, kontroliranje prirodnih elemenata. Barem jednog, po mogućnosti sva četiri.

Kod svih ostalih sposobnosti vidim neku manu. Okej, telepatija… može izazvati više problema nego koristi. Pitajte Sookie Stackhouse. Nevidljivost… osim za neke iznimno tajne misije ili ako imate voajerske sklonosti, ne, ne vidim zašto je tako privlačna sposobnost. Izuzev ako se mogu ušuljati u VIP dio na bilo kojem koncertu. Onda da. No ponovno, sudeći po većini prikaza, u procesu nevidljivosti se završi gol tako da je prilično riskantno. Let… primamljivo je stići tim putem od točke A do točke B. Ali kako bih ponijela svoju prtljagu? I vrlo je vidljiva moć, jer ako niste usto i brzi poput Flasha, netko će vas vidjeti i dobiti ćete medijsku eksponiranost i bla, bla, bla previše pozornosti. Jedina zanimljiva verzija ovoga je teleportiranje, bila to mašta ili znanstveno-fantastična budućnost.

Važno je naglasiti da imati moći i biti superjunak nisu obavezno povezani pojmovi. Isto vrijedi i za zlikovce. Može li obični [pullquote-right] Važno je naglasiti da imati moći i biti superjunak nisu obavezno povezani pojmovi. [/pullquote-right] čovjek imati posebne moći i ostati obični čovjek? Razmišljam kako bi to pojednostavilo određene svakodnevne stvari, prljavo suđe – nestani, krevet – spremi se sam. I Pepeljuga je imala svoje životinjske pomogače, kao i dobru vilu, tako da bi se dalo zaključiti da je i Pepeljuga bila svojevrsna superheroina. Nitko drugi nije mogao komunicirati sa životinjama u toj bajci.

Spidey nam je nametnuo onu “s velikom moći dolazi i velika odgovornost”. Da, hvala ti na tome, Stan Lee i ekipa. Vrlo uspješno nabacivanje krivnje. A Batman čak ni nema moći, samo izvrsnu fizičku kondiciju i milijune (ili milijarde?) dolara. Jedno ne isključuje drugo. Radi li se o svojevrsnom moralnom kompasu? Ako imamo mogućnost pomoći drugima, imamo li i dužnost to učiniti? Ili da se nadovežem na prethodni paragraf – može li obični čovjek imati moći, pomagati drugima i dalje ostati obični čovjek?

[pullquote-left] Superheroj je osoba koja čini herojska djela i ima sposobnosti činiti ih na način na koji normalna osoba ne bi mogla. [/pullquote-left] Kako je već spomenuti gospodin Lee napisao, superheroj je osoba koja čini herojska djela i ima sposobnosti činiti ih na način na koji normalna osoba ne bi mogla. To je razlika, mnogi normalni ljudi postaju heroji, zato je potreban predznak super. I trebaju svog negativca. Taj me dio nimalo ne privlači. Zlo je oko nas, bilo to u normalnim ljudima ili superzlikovcima.

Stephen King jedan mi je od najdražih autora koji element nadnaravnog stavlja u normalne situacije. Krenuvši od Johna Coffeyja u Zelenoj milji, čovjek koji unatoč svojoj posebnosti završi kao žrtva sistema sasvim običnih ljudi, pa do Dallasa ’63 gdje povratkom u vrijeme glavni lik ima mogućnost mijenjanja prošlosti.

Svi ovi imaginarni likovi u knjigama, stripovima i filmovima čine da se zapitam kako bismo reagirali u toj izvanrednoj situaciji s određenim sposobnostima. Ali i više od toga, zamišljam kako bih mogla poboljšati svoj život i onih oko mene, jer se na kraju krajeva sve svodi na osobni svijet u kojem sam ja glavni lik, kao što ste i vi u svojem. U fikciji su skrivene naše tajne, među tim redovima riječi ostavljamo stvarnost i postajemo dijelom većeg, boljeg i uzbudljivijeg života nego što naš ikada može biti.

Biste li postali superheroj? Ili tiho uživali u svojim sposobnostima?

Dijana Druškić

Jedan od onih "socially awkward" pisaca generacije Y koji voli koristiti fraze na engleskom i pronalazi radost u pisanoj riječi. Odrasla na britanskim serijama, sarkazam nosi kao drugu kožu. Misli kako ponekad mane mogu postati prednosti - nejasno je pod koju kategoriju spada magisterij Komunikologije.

  • Facebook
%d blogeri kao ovaj: