Susret s neznancem

Na obzorju još jedno bezvezno jutro, kao i milijun ostalih. Ona jutra koja izgledaju ista, jer radiš stalno iste stvari. Uđeš u neku čudnu rutinu i ne znaš kako da izađeš. Budim se, jer znam da moram ići na predavanja na fakultetu, kasnije na posao u biblioteku, a navečer radim u pivnici. Ipak košta život studenta. Nije pamet za siromašne. Nije nikad ni bila. Košta i fakultet i knjige i stanarina. A ja sam odlučila otići u Italiju na studiranje, iz siromašne familije. Pa tko bi mogao financirati moje ideje i lude pokušaje u životu. Sama naravno, što je i pravo.

Sve mi je tmurno, kao i dani i ulice ovog sjevernog talijanskog grada. Sve je tako hladno i magleno. Nemam nikoga svoga da me grije i voli, da mi kaže kako je život lijep i lagan. Hrani me ljubavlju i iluzijama.  Neću se buniti, ne smijem se buniti, jer to je bio moj izbor. A ja nikad ne gazim svoju riječ i obećanje. Uspjet ću i bit ću sretna, koliko god to teško bilo. Obećajem sama sebi da hoću.

Nije mi naporno ‘ajde, ipak sam mlada, ali ljubav fali svima. Kome ne fali ljubavi u životu. Znaš onaj osjećaj da nekome pripadaš? On tebi pripada i znate svaku manu i vrlinu jedno drugom. Da se mrzite i da se volite, ma što da se volite – da se obožavate, da ne možete živjeti jedan bez drugoga. Dobro ‘ajde, ne smijem se gubiti u sanjarenjima, vratimo se stvarnosti.

Vraćam se poznatom ulicom kući nakon posla i ugledam dobro poznato lice momka koji mi se sviđa. Radi predvečer u pivnici sa mnom i uvijek se čini ljut, ali sa mnom je uvijek ljubazan što volim. Volim one koji se prave zločesti kao lavovi, a u biti su dobri kao malo janje i umiljati kao malo mače. Padam na takve.

“‘Ej, nepoznati”, sa srcem u grlu pozdravljam dok se tresem kao šibica.

“Molim, što ti treba?” Odgovara skidajući walkman iz kojeg trešti muzika rock’n’rolla i to onog malo jačeg.

“Ma htjela sam te samo pozdraviti, vidim da smo susjedi”, opravdavam se, iako znam dobro već mjesecima da smo susjedi. Znam svaki korak koji radi, što da vam pričam.

“Ok, žurim na posao. Vidimo se tamo”, bezdušno će on. Okrene se. Stavi walkman opet natrag u uši i krene svojim putem.

Srce mi je bilo u grlu. Osjećala sam se kao odbačena lutka u kutak među prašinu. Među sve one lutke koje više nisu interesantne, jer je došla jedna nova. Ali ok, preživjet ću, jer čovjek sve preživi, nažalost. Ili na sreću. Ne znam ni sama. Navečer odoh na posao u pivnicu izbjegavajući bezdušnog “neznanca”, ali na kraju smjene mi se približi s ružom u ruci. A joj, što sad?!

“Oprosti mi. Bio sam grub prema tebi, a ne zaslužuješ”, tražeći prave riječi je odgovarao. Osjećao se glas kako treperi dok govori. Osjećale su se emocije ovog lava koji se pretvara u mače. I to preda mnom. Je li to moguće?!

“Mnogo me ljudi povrijedilo i sve odbijam od sebe bez da i pitam što su i od kuda su”, nastavio je.  “Tako sam i tebe danas na ulici. Možeš li mi oprostiti?”

Dok priča, suze mi naviru na oči, jer prepoznajem sebe. Daleko od doma i obitelji, nevjerna prema svima, oprezna i sama. “Ma ne brini”, rekoh kao da ne znam o čemu priča.

“Izađimo sutra zajedno ja i ti, imamo mnogo toga da podijelimo i ispričamo”, nastavlja on.

Tresem se od sreće, ali ne dam da se vidi. “Ok. Može, čujemo se”.

Taj dan je za mene bio nezaboravan. Plešući ulicom došla sam kući, od uzbuđenja skoro oko nisam sklopila. I sutra smo izašli. Jesmo. I pričali smo do besvijesti. Bez stanke. Samo ja i on. Samo on i ja. Samo nas dvoje. Napokon.

Rasli smo iz dana u dan. Zajedno u nepoznatom gradu. Nas dvoje. Rasli smo zajedno s našom ljubavlju i manama. Nije nikako bilo lako, ali je bilo savršeno. Hoćete znati što je bilo i kako je završilo?!

Evo nas zajedno 16 godina u braku s djetetom. Dvije duše koje su se našle. Dva neznanca koja su postala sve jedno drugom i koja su stvorila svoj svijet i obitelj. Nisam više sama i on više nije sam. Pronašli smo svoj svijet i svoj svemir. Svoju ljubav i svoj smisao života. Nema ljepšeg osjećaja nego pripadati nekome. Ma, znala sam od onoga dana kada sam ga zaustavila na ulici da je on za mene. Da sam ja za njega. Kao što sam i rekla, teško pogazim svoju riječ i obećanje, a ja sam si obećala da će taj “neznanac” jednom biti moje sve kao što i jest. Moje je sve, a što je najvažnije i ja sam sve njegovo i imamo jedno malo stvorenje koje je sve naše. Lijepoga li svijeta i divne li ljubavi.


AUTORICA: Suzana Muštra

  • Facebook
%d blogeri kao ovaj: