Sve boje su sive

Nisu ulice sive. Moje misli su sive. Tmurne. Čak i ne vidim te ulice i ljude koji prolaze pored mene. Tko su oni? Stranci koji su ušli u moj život na trenutak, toliko mali trenutak da ih moja svijest nije ni primijetila. Ili se pravila da ih ne primjećuje. Svaki od njih sa svojim brigama i teretom na leđima, pognutima pod pritiskom života… Al’, što me briga za njih. Tko se ikad brinuo za mene? Ne sjećam se… cijeli je moj život bio siv. Ni crn, ni bijel, nego čisto siv. Nije bilo dana koji bi me ponijeli “na krilima sreće”… pffff… al’ nije bilo ni dana za koje bih se bacila u hladnu rijeku…

Sivo. Boja mog života. Možda mi je sreća i kucala na vrata, al’ nisam ih otvorila, vjerujući da nema ničeg lijepog s druge strane. Da sam ih i otvorila, sigurno bi ih ponovno zalupila, sreći pred nosom… kad se naučiš na sivo, i sve druge boje su sive. Crvena je siva. I plava je siva. I zelena je siva. I duga je siva… razlika je samo u nijansama sive. Tamnije i svjetlije. J…. boje!

Tumaram i dalje ulicama. Da kažem da su sive? Odjednom se zateknem kako gledam u neku ženu koja sjedi na klupi, obučena u laganu odjeću, iako je prilično hladno. Ruke je sklopila na koljenima, glavu pognula i lagano se njiše. Naprijed, natrag. Naprijed, natrag… i nešto mrmlja, usne joj se pomiču. Jel’ moli? Ne čujem je. Samo buljim u nju. Jel’ priča s nekim? A’l nema nikoga u blizini. Lagano diže glavu. Usne joj se i dalje pomiču. Kao da je u transu.

Diže glavu prema meni, kapci su joj spušteni. Odjednom joj gledam u oči. Prazne su. Ona kao da gleda kroz mene, kao da sam magla kroz koju se naziru obrisi uličnih svjetiljki i pročelja kuća. Jesu li i moje oči prazne? Što ona vidi u mojim očima? Naglo skrećem pogled i nastavljam brzim korakom svojim putem… a kojim to putem? Sivim ulicama bez cilja…

I dalje mi je u glavi slika žene na klupi, njezinih očiju, praznih, sivih… da, sve je sivo. I rijeka u koju gledam s mosta. Brza, ledena, virovita, siva. I vrlo, vrlo primamljiva…


TEKST: Marija Kinderić Vicić

  • Facebook