Terapija

Danas objavljujemo dva poglavlja iz priče Terapija autorice Jelene Marović iz Splita. Ova kratka priča je objavljena u časopisu za književnu fantastiku Ubiq. Jelena je inače član Blade Runnersa, grupe od troje mladih ljudi koji imaju velike planove glede pisanja, a kruže glasine da su na jako dobrom putu.

Psihićka je ravnomjerno udisala i izdisala. Neobično duboko i mirno je punila pluća zrakom. Učinilo mi se da bih mogao vidjeti kako joj se haljina i koža pod njom proziru, kada bih dignuo pogled. (Jer, ja sam sve vrijeme dok sam govorio, gledao u svoje cipele, prirodno.) A pod kožom bih jasno vidio zračne mjehuriće kako lete u njenu napetu i željnu dijafragmu.

Pomno me slušala, barem mislim jer, grafitna olovka sve je vrijeme šuškala po papiru, ravnomjerno kao njeno disanje. Psihićka uvijek marljivo bilježi.

Kada sam prestao govoriti, ponešto nervozno i naprasno, ostali smo oboje šutjeti. Ja, promatrajući šavove svojih mokasinki, ona, ne dajući od sebe nikakvog zvuka osim u povremenim dodirima olovke s papirom. Počeo sam se znojiti, makar je u njenom uredu uvijek malo hladnije no što treba. Valjda zbog ovakvih situacija. Osjećao sam kako mi se košulja lijepi za leđa, u grlu mi je lupalo. Je li shvatila? O Bože, naravno da je shvatila. Ona ima tako pametne oči i te noge, (kakve sad noge?), sigurno je znala od prvog sastanka.

A ti! Životinjo glupa. Nisi mogao držati jezik za zubima? Malo je nedostajalo pa da joj ispričaš i što se dogodilo kasnije te večeri. Kako te vodila u bolnicu, a ti  si slušao njene korake zavezan i omamljen. Kako je od tada sve krenulo nizbrdo i više je nikada nisi vidio. Kako se tamo i tada rodila ova zvijer koja ti diše za vratom i koju za tebe neće priklati nijedan psihijatar, ni fratar, ni kurva.

Zrak je postajao sve teži. Činilo se kao da stojim na rubu provalije kojoj sam upravo pukom srećom izmaknuo. Započne li sad jedna od mojih epizoda, ona će bez greške shvatiti što je cijelo vrijeme na stvari. Vi drhtite, hladno vam je. Skočila je s fotelje kao probuđena i krenula k prozoru. Ne, ne zatvarajte, molim vas. Krenuo sam za njom. Pogled s prozora oboma nam je razbistrio glave. Komad trave, komad neba – dobar kvart.

Pokazala je prstom dolje, na nekakvo dijete. Mali je imao svega pet, šest godina, u rukama je prevrtao crveno žutu stvar. Nervirao se strašno oko toga. Bacao je tu stvar u vis, a ona bi mu padala ravno pod noge svaki put. Zmaj. Jedna od onih jeftinih, plastičnih igrarija koje češće završavaju slomljene pod nogama petogodišnjih dječaka negoli raskriljene pod oblacima. Vjetar nije bio povoljan, a mali se i dalje trudio. Slučajnost? Smijala se psihićka. Slatko, ali ne bez ironije. O, to nikako.

Odmaknuo sam se tada korak unatrag, činilo mi se da joj preblizu stojim. Kako uopće znati da stojiš preblizu jednoj ženi koja je usput i psihićka? Tako što ćeš je, jasno kao pekmez, poljubiti istog tog trenutka ukoliko se ne odmakneš. Pa sam se odmaknuo. Naprosto je zračila, a plavo, plavo joj zbilja pristaje. Rekao sam to bez primisli, zaista, to nije bio nikakav potez. Smirivalo me to njeno plavo kao nikada do sad. Možda da joj sve priznam? Bila bi to profesionalna tajna i ona me ne bi prijavila, siguran sam. Ne bi, možda, ali bi me gledala sažalno, s dozom gađenja, možda bi mi uvalila i neke tablete. Primila je kompliment smješkom, nije mi spustila. Ni riječi o mojoj bradi.

Kako se vi osjećate u vezi tog… zmaja?

Nedostaje mi, valjda.

Valjda?

Sigurno. Ali, sada je gotovo, ja ga čak pomalo i zaboravljam.

Slab vjetar ne može ga vinuti u zrak.

Ni jak vjetar nema što da radi s razderanim zmajem.

Zmaj je, dakle, razderan?

Nepovratno. Siledžija neki došo i ovako ga: Krrrrr!

****

Vratimo se na zmaja.

Nemojmo.

To vas uznemiruje?

Da, radije ne bih. – Skrenuo sam pogled. Dlanovi su mi se znojili, a kožna je fotelja škripala od mog meškoljenja.

Vruće vam je?

O, ovdje se tako teško diše. – Prošaptao sam, više za sebe. Ona me gledala upornim pogledom kao da me reže. – Pričajmo o nečem drugom.

Može o prošlom tjednu? – Pogledao sam je upitno. Osjećala je moju napetost i to joj je godilo. Ona mi postavlja stupicu pred mojim očima. I ne skriva se, toliko je sigurna da ću završiti obješen za gležnjeve o najvišu granu.

Da, o prošlom tjednu. Je li se nešto značajno dogodilo prošli tjedan?

Raskinuo sam s Marijom. Ali, sigurno vam je već ispričala. – Govorio sam oprezno, polako, ispipavajući tlo.

Jest. Marija misli da biste morali promijeniti dilera. – Nasmijala se cinično. Tlo je podamnom meko, neugaženo. Svaki je korak bitan.

Ali, vi niste narkoman, je li tako? – Ona govori blago, majčinski, njen cinizam siječe. Jako profesionalno!

Vi ste samo izgubljeni. – Reče nekako mazno pa posegne za mojom rukom. – Usamljeni, veliki dječak.

Nasmije se ne puštajući mi ruku. Sjedili smo tako nekoliko trenutaka jedno nasuprot drugome, s rukom u ruci. Zakoračio sam na utabanu, čvrstu zemlju. Ništa nije izgledalo prijeteći. Oko mene čistina – podamnom čvrsto tlo. Najednom, ona izvuče ruku iz moje i naglo ustane. Već sljedeći trenutak visio sam naglavce, uhvaćen i vezan kao prase. Vi ste Drugi, zar nije tako?

Stajala je ispred mene, gledajući me odozgo. Čekala je odgovor.

Podizao sam polako pogled s tepiha na njene gležnjeve, zatim uz listove i bedra, sve do usana. Tu sam zaustavio oči jer u njene ne bih mogao gledati. Ne s odlučnošću s kojom joj želim odgovoriti. Jest, tako je. Na moj odgovor stala je hodati prostorijom ponešto uznemirena, nije očekivala ovako brzo priznanje.

Zatim se smijala, glasno i bez zadrške. Narkoman! Oponašala je Marijin ponešto nazalan glas s dozom nekog bogobojaznog prenemaganja. Pretjerala je. Ipak, njen je smijeh odzvanjao prostorijom i ja sam se smijao s njom. Glasno, na granici ludosti. Njen se glas odbijao o ulaštene parkete, stakleni stol i statue stiliziranih nagih crnkinja duž polica. Lupao je zvonko o gladak crni mramor, udarao muklo o knjige, fascikle i svežnjiće svježe naoštrenih grafitnih olovaka. Odbijao se, skakao i vriskao sve tiše dok nije posve zamro i zavukao se negdje u debeli plavi tepih pod mojim nogama.

Zatim je stala tik ispred mene i pogledala me hladno do boga. Sjećao sam se dobro tog pogleda, još dok sam bio Prvi. Druga klupa, red do vrata, Zoki i ja – bratimljeni krvlju tamo iza školske dvorane, gdje je vonjalo na vlagu i klor. Zoki je bio glavni razredni zajebant, a ja sam se šlepao na njegov šarm i pisao mu domaće radove. Kada bi Zoki provalio nešto smiješno, profesori bi ga gledali tupo. Ali ne i Dinja, profa glazbenog. O ne, ona bi se smijala s nama, smijala bi se najglasnije, iz ce, rekao bih i tresle bi joj se tada gore-dolje. Čitav razred bi urlikao od veselja i razdraganosti, a Dinja bi odjednom stala, uozbiljila se i odaslala prekoravajuć pogled. Svaki od nas mislio je da baš njega gleda i u nekoliko trenutaka nastao bi muk.

Nismo je zbog toga manje voljeli, ne, niti sam se ljutio na psihićku što prekida veselje da bi prekoravala. Znao sam da to zaslužujem. Poslušno sam spustio pogled s njenih, sada stisnutih usana, duž vrata i struka nazad u tepih. Vi ste mi to morali reći. Govorila je odmjereno. Niste to smjeli tajiti. Znate li da će me izbaciti iz komore ako se sazna da mi je pacijent ilegalac? Da ga ja nisam prijavila. Znate li vi to? Tek sam tada počinjao shvaćati da sam je uvalio. Zakoni o ilegalnim Drugima su odnedavno postroženi i svi sudionici najstrože su kažnjavani. Imati ilegalca u svom dosjeu postalo je gotovo jednako gadno kao i biti jedan od njih.

Prvi put otkako sam Drugi pomislio sam na to da bih se trebao prijaviti. Ustao sam i krenuo prema njenom radnom stolu. Uzeo sam telefon, birao broj policije i gurnuo joj ga u ruku. Držala ga je tako u ruci, zakolutala očima i prekinula vezu. Ona me neće prijaviti. Kodeks struke brani joj odavanje ikakvih podataka koji bi mogli ugroziti njezine pacijente, Prvi ili Drugi, sasvim svejedno.

Jučer joj je na vrata došao državni inspektor s nalogom. Preuzeo je s njenog računala podatke o svim pacijentima u zadnjih dvanaest mjeseci. Rutinska procedura, objasnio je. Podatke će pregledati državni službenici, volonteri i humanitarci. Bude li i najmanje sumnje da je neki od pacijenata Drugi, vratit će se s novim nalogom. Nazvala ga je poslušnikom. U dosjeima pacijenata nema ničeg kompromitirajućeg i neka se ne brinem.

  • Facebook