Točka bez povratka

Alana je sa sestrinim dopuštenjem krenula prekopavati tavan u potrazi za stvarima koje bi mogla dodati u svoju vintage kolekciju. Opremanje novog stana nije u potpunosti bila njena ideja, ali kada ti se cimerica zaruči, vrijeme je da se odseliš.

Kuća u kojoj je njena sestra živjela s obitelji bila je u njihovom vlasništvu nekoliko generacija i puna povijesti. Kada je Alanina sestra krenula u renoviranje prostora, vrijedniji stari namještaj i hrpu ostalih stvari pažljivo je spakirala i stavila na tavan. Tamo su se našle i stvari njezine pratete, koja je zapravo bila proslavljena kantautorica, prepoznatljiva po jedinstvenom glasu i smislu za pisanje melankoličnih pjesama. Koliko je samo priča čula od nje i o njoj, iako ju je poznavala tek sedam godina.

Alana je skinula plahtu s jedne komode i na policama ugledala dvadesetak knjiga tvrdih korica iz kolekcije svoje tete. Ustuknula je, jer je njoj to bilo gotovo svetogrđe. Ovakve knjige da završe na tavanu punom prašine? Nedopustivo! Prešla je rukom preko knjiga čitajući naslove dok nije naišla na jednu bez korica. Uzela ju je i prelistala nekoliko prvih stranica u potrazi za naslovom, jer je bila takva – znatiželjna. Ako odgovor nije na vidljivom mjestu, potrudit će se pronaći ga.

Protresla je knjigu da skine prašinu s neočuvanih stranica i nešto joj je zaokupilo pažnju. Iz sredine knjige virila je omotnica. Izvukla ju je, a knjigu spustila natrag na policu. Traženje naslova je iznenada postalo manje važno.

Ovo je čudno, okrenula ju je da vidi postoji li adresa ili ime kome je upućeno. Znatiželja je prevladala i otvorila je omotnicu. Bilo je to ručno pisana poruka i po papiru je mogla vidjeti da je prilično staro. Krenulo je bez pozdrava, samo sa pitanjem:

Znaš kako neki pišu pismo samom sebi u budućnosti ili sebi u prošlosti? Ja pišem tebi, strancu, nepoznatom pogledu bez predrasuda. Zašto ti pišem? Zato jer je ova priča kipjela u meni sve dok je nisam odlučila staviti na papir, nisam je se mogla osloboditi dok je nisam krenula pričati nekome. Evo, već osjećam olakšanje. Moje ime nije važno.

Ovo je moja priča o dosad neispričanoj ljubavi. Vrlo melodramatično, znam. Ali ovo je priča koju nikada ni sa kime nisam podijelila… do sada. Kao što i obično biva, sve je krenulo s jednom djevojkom i dječakom, jer nam je tad bilo tek dvadesetak i gledano s moje današnje dobi, to se čini kao djetinjstvo. Pronašli smo se u zajedničkoj strasti prema muzici i kolekciji gitara. Sve ovo zvuči kao obična prosječna djetinja romansa, ali postoji dobar razlog zašto je nikada nisam podijelila s nekim. Osjećam ogromnu odgovornost za to kako je priča završila, samim time znaš da nije sretno. Niti nas dvoje.

Bili smo jedno drugome sve na svijetu to ljeto, ali nitko drugi nije znao za našu ljubav. Barem je tako bilo prvih mjesec dana. Počet ću od onoga kada je sve krenulo u krivom smjeru. Pojavila se njegova mračna strana, strana koju nisam prije primijetila. Ne u nasilnom smislu, barem ne prema drugima. I ja kao svaka druga luda sam mislila da mu mogu pomoći. U svojoj mladosti i ludosti nisam to shvatila ozbiljno kao što sam trebala. Njegova depresija je počela utjecati na mene i na moju umjetnost, i to ne na lijep način. Nitko drugi nije znao za moju ulogu u našem nesretnom kraju.

U jednom minornom trenutku, osjetila sam da je sve implodiralo. Događaj koji je sve pokrenuo, točka bez povratka… više se ne mogu točno ni sjetiti što je to bilo. Sjećam se posljedica, i još ih osjećam. Opipljiva veza između nas se slomila kao da je metal zaleđen i onda je bio dovoljan jedan udarac da se sve raspadne u komadiće. Duboko sam disala okružena tišinom, koja je bila moj najbolji prijatelj u tom iskušenju. Ali možda je tako bilo i najbolje, razmišljala sam, jer ionako nisam mogla jednostavno otići. Već sam bila preduboko u “nama”.

Sestra me je upitala je li on zaista vrijedan toga, jer ako moram razmišljati o odgovoru, ako nije brzo da, osuđeno je na propast. Osjećala sam da sam ja njega voljela više nego što je on mene. I donekle, prokleto sve, žalim što smo se i upoznali. Slijedio je niz besanih noći. Na svoju sramotu, izgubila sam pojam o vremenu i pićima, okružena strancima. Prijatelji su me zvali, ali svjesno nisam odgovarala na njihove zabrinute pozive.

Tad sam mislila da je bio ljubav mog života, ali bojim se da nije bilo uzajamno. U tom vrtlogu osjećaja, nedorečenosti i usamljenosti, pojavio se netko drugi. Netko tko mi je pružio ruku i rekao da se čvrsto držim, da je radost udaljena tek nekoliko koraka. U metafori ili doslovno nikada mi nije bilo do kraja jasno. Ali sam prihvatila tu ponudu i tu radost koja se zaista nalazila nadohvat ruke.

Kada sam se javila na telefon neko vrijeme nakon svega, bio je to poziv koji nisam očekivala. Bila sam na turneji i nisam mogla znati da je Daniel, moj dragi ljubljeni Daniel, otišao noć prije. Otklizao u tamu koju je krio od mene, a ja sam samo željela da sam se vratila kući. Barem da se oprostim, ili samo pozdravim. Bio je dio moje životne priče. Gotovo sve što sam napisala i što me je proslavilo posvećeno je njemu.

Tko god ovo čitao… možda nisam u potpunosti objasnila svoju krivicu. Znala sam za njegove demone koji su ga progonili, ali sam dopustila da moj ponos prevlada, jer me je povrijedio. Baš zbog toga, nisam bila za njega tamo kad me je trebao. Nije to htio priznati, ali sam osjetila njegovu potrebu za tim u našim trenucima prije nego što se sve raspalo. Neka ti ovo bude poučna priča. Nemoj da te ponos zaslijepi ako možeš pomoći, bez obzira na to koliko te netko povrijedio, a tko zapravo nije loš. Daniel nije bio loš, samo neshvaćen. Vidiš, još mi ruka zadrhti dok pišem njegovo ime.

Ja sam nastavila sa svojim životom, karijerom i obitelji. No, ta osobna krivica mi nikad nije nestala. Nisam se usudila toliko otvoriti ljudima oko sebe, čak niti čovjeku s kojim sam provela život i kojeg volim, kao i on mene. Dio sam oslobodila kroz svoju umjetnost, ali ipak se čini da je strancu lakše reći takve tajne. Žao mi je što mi je toliko trebalo da to uradim, i žalim zbog svojih postupaka. 

Ovo je vrlo sebično, jer iako bih htjela napisati toliko toga o mojoj tadašnjoj ljubavi, ovo je pismo odrješivanje mojih demona. Sada… sada se mogu fokusirati na druge stvari i znati da će negdje ostati pisani dokaz ove priče, i nakon što mene ne bude.

Alana je pismo otvorila i pročitala sa zanimanjem, ali tek joj je u tom završnom paragrafu došla spoznaja. Prepoznala je rukopis! Bio je to rukopis njene pratete, poznate kantautorice čije je rukopise kao dijete često prelistavala, osjećajući povezanost s ručno pisanim tekstovima pjesama na već tada požutjelim stranicama.

Ono što je potvrdilo njene sumnje u identitet osobe koja je napisala pismo je potpis. Jednostavno, stilski napisano K. To je morala biti Klara! Vjerojatno nikada neće saznati kako se ovo našlo tu. I kako nitko prije nije otvorio omotnicu. Činilo joj se kao sudbina, jer nije završilo u rukama stranca, i ovaj put to neće preispitivati. Bila je to sudbina.

Dijana Druškić

Jedan od onih "socially awkward" pisaca generacije Y koji voli koristiti fraze na engleskom i pronalazi radost u pisanoj riječi. Odrasla na britanskim serijama, sarkazam nosi kao drugu kožu. Misli kako ponekad mane mogu postati prednosti - nejasno je pod koju kategoriju spada magisterij Komunikologije.

  • Facebook