Vučja koža

Bilo je to u nekom od ljeta ovoga stoljeća, kada sakupih svoje stvari u ruksak i pođoh negdje, prema sjeveru, u potrazi za nitima priča koje su mi se već vjekovima migoljile pod prstima. Putovah dugo na brodicama od svoje postelje, kroz morske poljane i zelenilo. Izgled mi bje divlji, a ljudi me se bojaše, kao što to obično biva s nama od roda negdašnjih pjesnika. Stigoh tako do jednoga grada koji bijaše lijepa prijestolnica. Duh stare Europe možda nije bio vidljiv, ali svaki je nalet vjetra svjedočio o njemu.

Podignuh ruku za pozdrav u onome smjeru u kojem je puhao. Sred prostranih ulica susretoh pogled sredovječne crvenokose žene. Gledala me kao da me prepoznaje, kao da je moj obris već nekoć prije srela, ali nikako se nije mogla dosjetiti gdje je to bilo. Kada joj uzvratih pogledom, obrati mi se i tako smo, dvije potpune strankinje, započele razgovor. Nije trebalo dugo da obje otkrijemo kako dijelimo istu strast prema mitovima i narodnim pričama. Reče mi da se zove Svanhild, a ja joj rekoh da se zovem Alis. Rukom pod ruku, stale smo obilaziti grad, možda bi bilo preciznije reći – besciljno lutati njime.

Na tren su se njezine zelene oči zagledale u Thorov čekić oko moga vrata. U zjenama joj je neprimjetno zatitrao strah.

“Postoji priča o jednom takvom čekiću, zapravo, vrlo sličnom kao taj tvoj… kažu da se danas nalazi u jednom od gradskih muzeja”. Progovorila je.

“Recite mi, kakva priča?” Upitah smirujućim glasom, položivši svoj dlan na njezin, u znak ohrabrenja.

“Kažu da je pripadao nekom drevnom starješini-ratniku koji bijaše toliko zao da ga je sav narod mrzio. Sve svoje neprijatelje je ubijao i tjelesa im bacao u močvaru kraj svojeg posjeda. Zvali su ga Gospodarem od Trupala. Volio je šetati kraj močvara i uživati u svojim žrtvama”.

“Morbidan čovjek,” primijetih.

“Što se s njime dogodilo?”

“Imao je Thorov čekić oko vrata od kojeg se nije odvajao i kažu da je nakon njegove smrti njegov nastrani duh ostao u tom čekiću. Stoljećima je predmet mijenjao vlasnike i svi bi bili opsjednuti duhom tog vlastelina i ubijali ljude bacajući ih kasnije u močvare”.

“Strašno!”

“Jest. Prošlog stoljeća se zloglasni artefakt vratio ovamo, u grad. Kupile su ga dvije djevojke, veoma mlade, a njihovi momci su također došli u doticaj s njim. Uskoro je družba četvero mladih ljudi počela ubijati. Nisu birali žrtve, tkogod bi im se našao na putu, stradao bi. Živjeli su baš u ovom kvartu”.

Obratih pažnju na mjesto u kojem smo se upravo nalazili. Bio je to starinski kvart, tipične austrijske građe 19. stoljeća, siv, ali veoma otmjen i lijep. Žena me je pustila da malo razgledam oko sebe, primijetivši da je moj pogled odlutao i tek kada sam je ponovno upitno pogledala, nastavila je svoju priču.

“No, ovoga puta, haranju zlog duha došao je kraj. Svi mrtvaci okolnih močvara dospjeli su kanalizacijom pred ovu kuću. Otkrila ih je jedna stara žena, susjeda mladih parova. Otad im se izgubio svaki trag, a i čekiću. Bit će da su se mrtvi konačno dočekali pravde i napili se krvi svoga krvnika”.

“Vrlo zanimljiva priča”.

Nastavile smo dalje šetati. Vrijeme je bilo toplo, proljetno i ugodno. Uskoro smo dospjele pred veličajnu žućkastu zgradu.

“Ovo je Nacionalna knjižnica,” rekla je žena. “Što me dovodi do još jedne legende. Kažu da se u arhivima krije ukleta knjiga. Negdje u 13. stoljeću, kralj neke zemlje uništio je posljednji poganski hram u svojoj zemlji i ukrao knjigu s pričama o bogovima. Bogovi se tad naljutiše i prokleše knjigu tako da bi svakom čitatelju knjiga isisala dušu i ispisala svoje stranice njegovom životnom pričom. To se, naravno, prvo desilo kralju, a kasnije, mnogim drugim ljudima”.

“Zaista zanimljive stvari znate, gospođo,” rekoh joj. Nasmiješila se.

Kako je dan već duboko zašao u poslijepodne, umorne od lutanja, sjele smo u kafić na pivo. Kasnije, predvečer, došetale smo do nekog lovačkog doma, gdje je došlo vrijeme za ženinu posljednju priču. Slučajno je vidjela prepariranu vučju kožu, što joj je osvježilo pamćenje.

“Eh, da,” započela je. “Prema predaji, u ovome se gradu krije čarobna vučja koža. U pretkršćanska vremena pripadala je nekoj sjevernjačkoj šamanki koja se mogla pretvarati u vuka. Bila je putujuća pjesnikinja… jedne je surove zimske noći, kakve već znaju biti u ovim krajevima, potražila prenoćište na nekom imanju koje se našlo usred beskrajnih ogoljelih šuma. A unutra bijaše gozba, gomila pijanih muškaraca i žena. Poglavar bijaše ponosit ratnik riđe duge grive i ona ga zamoli za prenoćište. Neobično je stvorenje osmotrio pomalo podrugljivo, ali je pristao. No, taj je poglavar bio i sam od čudnog soja, i tko zna zašto, nakon što je poslušao neke njene priče koje je pričala veselim dvorjanima, poželi je zadržati na svom posjedu.

Kada je zaspala, prekopao joj je naprtnjaču u potrazi za oružjem. Jedino što je ondje pronašao bila je vučja koža. Znao je on dovoljno o šamanima i bićima divljine, te je shvatio značenje kože.Također je znao da će ona morati ostati ukoliko on zaplijeni njenu kožu. Tako i bi. Ne bi se moglo reći da je djevojci nešto nedostajalo, ali ipak je bila rob i čeznula za povratkom u šume i u svoje životinjsko krzno, stoga je mrzila svog nametnutog gospodara i nakon njegove smrti zaklela se da će proganjati njegov duh dok se ponovno ne rodi i da će ga ubijati sve dok ne utaži žeđ za osvetom i ne iskupi sve svoje godine u mrskom ropstvu. Kažu da ga je posljednji put srela nedavno, u nekom rock klubu. Pogledom je raznijela sva pojačala na bini, ali ne znam je li ga ubila”.

Bila je to posljednja priča koju je žena znala o ukletim artefaktima koji su se još negdje krili u ovom gradu, i ja sam posljednju nit izvukla iz njenog uma. Kada sam joj pružila ruku za rastanak, sve je zaboravila, a ja sam se još jednom uputila ka autocesti, nastavljajući svoj put ka drugim gradovima, još sjevernije, ka predmetima koji su moju dušu još više i snažnije vukli. Otvorila sam ruksak. U njemu bijaše knjiga, Thorov čekić oko mojega vrata, ali i još nešto. Glava drevnog starješine gledala me s dna moje torbe. Rukom sam joj prošla kroz kosu.

“Hajde, stari prijatelju, još je dug put pred nama!” Rekla sam mu, a negdje iz daljine, nečujnim, podlim zvukom izdaje i prolivene krvi drevnih vremena koja je vapila iz zemlje i tekla venama šuma, nošenim vjetrom i bolnim, oštrim injem, dozivala me je moja koža.

***

Negdje na ivici života i smrti zatekla me zimska noć. Zaklopila sam oči dok je vjetar nanosio oštre iglice mećave na moje lice. Nije to bilo ništa novo ni neproživljeno, kao ni moj korak koji se teško probijao kroz naslage snijega koji je izgledao kao meko krzno polarne lisice; čisto, sjajno i prhko. Predugo sam živjela kao čovjek i gotovo bijah zaboravila da ljudi ne mogu preživjeti sjeverne zime duboko u šumama i daleko od gnjevnog ognja ljudskih imanja. Ali, meni je, uglavnom, bilo svejedno hoću li skončati svoj život ili ne. Mislila sam samo na svoju kožu. Ako je više nikada ne dotaknem, nek’ me pogodi Gromovnik i završi sa mnom! Razmišljajući tako, na tren me prene slabašna svjetlost u daljini. Što sam joj se više primicala, bila je sve jasnija i uskoro pred sobom ugledah spasenje. Ili to bijaše nešto drugo? Preda mnom je stajala koliba od tamnog, čvrstog drveta. Lavež pasa je dopirao s dvorišta kako sam joj se približavala.

“Tiše!” Začuh ženski glas koji se obrecnu na pse.

Žena, umotana u ogrtač i glomazni vuneni šal, mahnu mi rukom i pozove me unutra. Ona i njezin suprug izgledali su ljubazno i ponudili mi da kod njih provedem noć. Spravila je čaj i bezbrižno čavrljala o vremenu. Toplina njezine aure bila je vrlo ugodna. Naime, ja još nisam posve izgubila svoje vučje instinkte i na njih sam se uvijek oslanjala u pokušajima da procijenim ljude.

“Sva sreća da si naišla na nas, dijete. Šumski su duhovi osobito nemirni u ovo doba godine.Vjerujem da ti to zvuči smiješno, ali, mi ljudi koji živimo na granici svjetova dobro znamo koliko je istine u mitovima i narodnim pričama”.

Htjedoh reći da ja vrlo dobro poznajem šumske duhove i da mi nikada ne bi naudili, ali zadržah jezik za zubima. Svi smo se vrlo rano povukli u postelje. Spavala sam neobično nemirno i tjeskobno. Imala sam osjećaj da se nešto loše događa oko mene i neprestano sam se budila. Oprezno sam vrebala oko sebe, ali nisam vidjela ništa što bi potvrdilo moje sumnje. Negdje, pred zoru, ugledala sam neobično zelenkasto svjetlo koje je dopiralo iz dnevne sobe na donjem katu. Polako sam izišla na hodnik i počela silaziti stepenicama.

Užasnuto primijetih da se unutrašnjost kuće promijenila. Sada sam jasno vidjela životinjske glave na zidovima; medvjed, jelenji rogovi i slično. Zatim, predmeti od kamena i nekakav čudan nakit zveckavog zvuka. Opijatski miris je polako svladavao zrak. Najednom shvatih da se nalazim u kući šamana. Iako sam bila prestrašena, morala sam sići. Silovit osjećaj boli na koži, vukao me prema dolje. Na određenim mjestima, meso mi je počelo krvariti. Uskoro shvatih i zašto.U dnevnom je boravku sjedio šaman držeći moju kožu, a moje je meso od silne čežnje počelo plakati svojim krvavim suzama.

Prošla su stoljeća, a sada je to krzno tek nekoliko bijednih metara udaljeno od mene! Mislim da nijedno biće nije još nikada osjetilo takvu bolnu žudnju za svojom vlastitom biti, nepravedno otuđenom od njega. Ali, nešto nije bilo u redu. Šaman me nije spriječio da dotaknem svoju kožu, ali čim sam je takla, spalila mi je dlan. Jauknula sam od boli.

Nasmijao se. Kroz zamagljene oči, ipak sam ugledala vanjska vrata kuće. Žustro sam zgrabila kožu zatomljujući goruću bol i pojurila prema vratima. Kada sam stigla do njih, na moj užas, drvo ih je naprosto progutalo i postale su zid. Okrenula sam se prema prvom prozoru, no čim sam takla staklo, zatekla ga je ista sudbina kao i vrata. Šaman se nije udostojio maknuti s mjesta, već je radoznalo posmatrao kako idem od prozora do prozora i kako svi otvori ove drvene kuće i sami postaju drvo. Uskoro nije više bilo niti jednog otvora na kući. Dlanovi su mi već toliko izgorjeli da više nisam ništa osjećala. Tek tada se šaman pokrenuo i počeo pjevušiti nekakav napjev od kojeg su mi udovi posve onemoćali. Nakon nekog vremena, srušila sam se na tlo. Iako nisam imala kamo izaći, ipak sam se svim silama vukla po podu, i dalje grčevito držeći vučje krzno. Čarobnjakovi su me koraci polako dostizali.

Kada sam se osvjestila, bila sam i dalje nepomična. Šaman se cerio i postavio ogledalo pred mene. Nalazila sam se u vučjoj glavi, na zidu. Nasuprot mene, smjestio je glavu mojeg davnog neprijatelja, i ostavio nas da se gledamo do vječnosti, sa zidova njegove trošne kolibe.

Ana Avramović

Rođena 1983., po obrazovanju kulturolog (s naglaskom na antropologiji), trenutno živi u Rijeci i veliki je ljubitelj mitologije, drevnih jezika i pisama, spekulativne fikcije, putovanja i okultizma.

  • Facebook