Na ženama svijet ostaje

Moram biti jaka. Moram biti jaka. Moram biti jaka. Mantra koju ponavljam ne znam koliko dugo. Ne zato što jesam jaka, nego zato što nisam. Jer sam takva – zaplačem kada vidim da je kuče uginulo od hladnoće koje je neko ostavio napolju, kada dijete ne traži krivca za svoj bol –  nego traži da ga ljubiš i grliš; kada ti neko umire, umireš i ti i daješ svoj život za njegov.

Osvanuo je još jedan radni dan. Ustaješ vidno nenaspavana, tijelo je ugruvano, neodmoreno, lice, oči – govore. Sve. Prvo spremaš hranu za dijete, uzimaš je, presvlačiš, uspavljuješ, vraćaš u krevet. Već je prošlo jače od dvadeset minuta. Motaš cigarete – 12 je dosta danas, imaće za malu tabakeru – sebe još nisi ni pogledala. Kava je stavljena na hlađenje. Utom ideš u kupatilo – gledaš u svoje toliko izmijenjeno tijelo da te bukvalno zaboli kada ga ugledaš, kosa ti opada u pramenovima i dalje. Pereš zube, šminkaš se. Roze sjene. Prirodan izgled. Već je stigao viber – Jesi krenula? Kupim spremljene stvari od sinoć i idem. Ljubim muža u krevetu, gledam bebu i odlazim.

Na ulici sam. Gledam kako nebo obećava. Ubrzo mi opijenost novim danom i lijepim, oštrim vazduhom potpuno iščezava naletima misli – sastanak taj i taj, mogla bih otići do tog i tog, možda bih mogla pitati direktora još i za to i to… Idem u kafić na kafu prije posla. Razgovori o danu koji će teći, te gdje bi se sve moglo otići, kontaktirati, sliku objaviti.

Već je deset. Cijelo vrijeme čekam da mi se Miroslav javi da čujem kako su. Ništa drugo mi nije važno. Samo tamo želim biti. Dobijam stiker – poljubac. Kratku informaciju – jela je, zaspala je, kod bake je. – Reci nešto fino… Ne opuštam se nimalo.

Idem sa svojim teškim tijelom i uvelom veselošću na sastanak. Pričam o zadatku koji mi je dat i sa klijentom ujedno razbacujem riječi o aktuelnim temama, da li u poslu, u državi, u nečemu vezanom za objekat gdje se nalazimo. Procjenjuje se situacija, odlučuje hoće-neće. Završavam, zovem. Zapisujem. Pišem sada šta treba da bude objavljeno. Ne valja. Opet. Valja. Proslijedi. Čekaj dan-dva. Spremam se kući.

Došla sam. S vrata tražim Mićka, dolazi s bebom. Ispuštam tešku torbu s laptopom i uzimam bebu u ruke. Sada se igram. Pitam šta ima novo – nasmijala se, guknula je, rekla kao nešto… a ja nisam tu. Trebam jesti. Okupati se. Zvoni telefon – uradi to i to. Ostavljam dijete “samo na kratko” i radim na laptopu. Završavam. Miroslav je s djetetom opet. Ona plače. Ja se gubim lagano. Trebam odmor. Želim je držati. Plače mi se. Ne znam šta mi je. Presvlačim se u pidžamu. Spremam za sutra. Čitam šta moram za posao. Perem bočice, robicu sklanjam, skidam, hranicu pravim. Držim je. Spava. Liježem i ja rano. Nisam stigla s Miroslavom ništa popričati, a njega informacije o poslu mnogo ni ne zanimaju. Nadam se da ću za vikend ostati duže i pogledati film s njim.

Nedostaje mi.

Nema me. Ne znam ko sam. Šta je bilo sa studijama, sa mojim haljinama, sa mojom profesijom. Radim što ne volim. Što prezirem. Za novac. Svi govore – bravo. U stvari ni ne govore. To se podrazumijeva da je u redu. Niko me ne pita kako sam, ako pita – sa željom da ne odgovorim i nezanimanjem za bilo kakav odgovor različit od dobro sam. Dani se ponavljaju. Ništa se ne mijenja. Kritike se nižu na poslu, nemaš snage da ih trpiš. Spustio si se na nivo ispod prosjeka i trpiš. Ne uzvraćaš. U kući… ništa. Tijelo je i dalje isto. Kao da nisi ni rodila. Hodam sve teže. Osjećam da me muž ne voli. Da me dijete ne treba kada se vratim i čujem kako se smijala kod bake, igrala se, a ja je uzmem i ona – zaplače… ne želi mi u ruke.

Spuštam se do dna. Niko ništa ne razumije, ne vidi, ne pita, ne sluša. Ja plačem kad sam u kupatilu – to je jedino mjesto gdje sam sama sada. I plačem. Sjetim se matere, brata, oca. I plačem… pitam sebe – ko si ti? Hoću svoj život, neću da budem sjenka. Neću da ćutim i trpim, neću da umrem od raka koji sam dobila gutajući sve. Hoću drugačiji život od moje majke. Hoću da čitam. Da pišem. Da trčim. Da šijem. Da stvaram. Da slušam. Da se smijem. Da sam radosna. Da ne govorim samoj sebi – samo još ovo… ne želim odustati od sebe.

Želim biti lijepa. Sebi. Drugi me ne zanimaju.


AUTORICA: Ana Galić

  • Facebook